Otkriće, sinteza i proizvodnja umjetnih, anilinskih boja podigla je Njemačku kemijsku industriju te stvorila od te zemlje kemijsku velesilu – u Europi i u svijetu. I više od toga: organska kemija koja stoji iza sintetskih boja prelila se u druge grane kemije i kemijske tehnologije, pa i u proizvodnju lijekova koji – o čemu se malo zna – vode porijeklo baš od umjetnih boja za tkanine. Istražujući naime primjenu anilinskih boja za bojanje mikroskopskih preparata, njemačkom kemičaru Paulu Erlichu palo je na pamet da bi se one mogle primjenjivati i kao lijekovi. I tako se 1907. pojavio prvi takav lijek, lijek protiv sifilisa – salvarzan – a nakon njega mnogi drugi lijekovi, kemoterapeutici, za mnoge vrste bakterijskih i gljivičnih infekcija. Anilinska boja gencijana violet i danas se koristi, naročito u pedijatriji, za liječenje gljivičnih infekcija. Nakon primjene tog lijeka izgledate kao da ste došli s drugog planeta – ali vas koža više ne svrbi.

I u toj poplavi boja svih vrsta i nijansi dobivenih iz crne nafte i još crnjeg ugljena, posve smo zaboravili na prirodne boje koje su se stoljećima i tisućljećima rabile za bojanje svega i svačega, a ponajviše tkanina: od svima dostupne broćeve crvene boje i uvoznoga indiga (kojim se i danas boje traperice) do basnoslovno skupog purpura koji se priređivao iz trulih puževa – za 1,5 grama purpura trebalo je uloviti 12 tisuća puževa. Tim zaboravljenim bojama pripada i jedna koja nije zaboravljena! Riječ je žutome kurkuminu, boji iz kurkume, azijskom začinu koji u posljednje vrijeme sve više ulazi u našu kuhinju.

Kurkumom (Curcuma longa L.), indijskim šarfranom, od davnina se boje tkanine na Dalekom istoku – no njome se začinjali hranu i liječili. Zahvaljujući ponajviše kurkuminu. No što je kurkumin?

Kurkumin je, kratko rečeno, polifenol. To znači da se u njegovoj molekuli nalazi više fenolnih skupina, za benzenski prsten vezanih skupina -OH. Iz toga bi se moglo zaključiti da je kurkumin antioksidans. No još se nešto vidi iz njegove formule. Prvo što kemičaru pada u oči  jesu mnogobrojne naizmjenične (konjugirane) dvostruke i jednostruke veze. To ukazuje na obojenost, jer što je više takvih veza, maksimum apsorpcije elektromagnetskog zračenja sve se više pomiče prema višim valnim duljinama, tj. prema vidljivoj svjetlosti. Velik broj ugljikovih naspram kisikovih atoma u molekuli ukazuje pak na slabu topljivost kemijskog spoja u vodi. To je točno, s jednom nadopunom: kurkumin postoji u dva tautomerna oblika, kao diketon i kao enol.

To bi bilo sve što bi o kurkuminu kao kemijskom spoju trebalo reći, uz malu, povijesnu nadopunu: taj je kemijskih spoj izoliran 1815. godine, no struktura mu je određena  mnogo, mnogo kasnije: 1910. godine. Nakon toga trebalo je proteći još tri godine da ju se i sintezom potvrdi. To je malo čudno za čuti današnjem kemičaru koji bi je – zahvaljujući spektroskopskim metodama – odredio u dva-tri dana.

No još je čudnije što znanost kaže o ljekovitosti kurkumina ili, jednostavnije rečeno, o ljekovitosti jela s kurkumom.

Kurkumin je, kao što rekoh, polifenol, a polifenoli su sastojci hrane koji smanjuju oksidativni stres neutralizirajući slobodne radikale. Ali kurkumin ne čini samo to, ne reagira samo sa slobodnim radikalima u tijelu nego i pozitivno utječe na enzime koji ih uklanjaju te sprečava u djelovanju enzime koji ih stvaraju. Usto se pokazalo da boja iz kurkume djeluje protuupalno, pa stoga pripomaže liječenju mnoštva bolesti – od upale zglobova (artritisa), astme i bronhitisa do Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. No tu čudo kurkume prestaje: premda ima znanstvenih radova u kojima piše o pozitivnim učincima kurkumina pri liječenju raka debelog crijeva i leukemije, ti su učinci preslabi da bi se o njemu moglo govoriti kao o lijeku.

Razlog slabog učinka kurkumina kao lijeka proizlazi iz činjenice da se kratko zadržava u tijelu. No i za to ima lijeka! Ako se kurkumin veže za piperin, sastojak crnog papra, on se zadržava u tijelu i 20 puta dulje. Pouka: kada začinjate jelo kurkumu, ne zaboravite dodati papar.

Na kraju treba reći da i kurkuma može biti štetna. Stoga se hrani, poglavito radi bojenja, ne smije dodati više od 0,5 grama kurkumina (E100) po kilogramu, što je malo prestrog propis budući da se pokazalo kako ni dnevni unos od 8 grama kurkumina ne šteti zdravlju. Sve u svemu, kurkuma je korisna, ali nije ni blizu čudotvornom lijeku kako je žele prikazati proizvođači dodataka prehrani. No ipak, ako vas muči prehlada ili se osjećate slabo, popijte mlijeko s kurkumom u koje možete staviti i malo meda. Osjećat ćete se kao preporođeni – to mi možete vjerovati na riječ jer sam taj narodni lijek na sebi mnogo puta iskušao.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među njima i knjige  „Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet“ koja je izišla 2000. godine kao prošireni katalog istoimene izložbe u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.