U mojoj mladosti se govorilo (ne znam govori li se tako i danas) za nekoga tko je jako, jako siromašan da je „siromašan kao crkveni miš“. Miš koji je svoje stanište našao u ambaru ne boji se gladi, jer jede pšenicu i kukuruz, još bolje prolazi miš u smočnici ili konobi jer tamo ima sve što mišja duša poželi, a ne samo sira, kao što neuki misle. No što da miš traži u crkvi? Tamo se jede i pije samo na pričesti, drugačije ne.

Ipak, ima nešto što miš u crkvi može jesti. To su svijeće, voštane dakako. Jonathan Swift je rekao da su pčele dale ljudima dvije najplemenitije stvari (the two noblest of things), naime slatkoću i svjetlost, misleći pritom, dakako, na med i vosak, no očito se i „svjetlost“ može jesti i još se od nje dobro najesti.

Kemijska analiza naime otkriva da se vosak sastoji pretežno od slobodne ceratinske kiseline te estera palmitinske kiseline i miricilnog alkohola. I ceratinska i palmitinska kiselina su masne kiseline, a miricilni alkohol se može oksidirati u miracilnu kiselinu, također masnu kiselinu. Masne kiseline su dakako hranjive. Zaključak: voskom možete bolje utažiti glad nego svinjskom mašću. U slast vam bilo!

Mnogo bi međutim miš gore prošao da zagrize u parafinsku svijeću. Ta se pak svijeća sastoji – ako u parafin nije umiješan stearin – mnogo gore. Parafin naime nije ništa drugo nego smjesa zasićenih ugljikovodika, alkana, koji su se nekoć, znakovito, zvali parafini. Između parafina, parafinskog gela i parafinskog ulja, da ne govorimo o metanu, etanu, propanu i butanu, nema bitne kemijske razlike. Sve su to alkani, ili smjese alkana, samo različite relativne molekulske mase. Metan ima formulu CH₄, etan C₂H₆, dok uglikovodici (alkani) koji čine parafin imaju od 22 do 28 ugljikovih atoma u molekuli. Može li se još produživati ugljikov lanac? Može, a kad broj ugljkovih atoma postane veći od tisuću, govorimo o polietilenu.

No vratimo se gastronomiji. Vosak ne jede samo crkveni miš nego ga jedemo i mi, ljudi, i to ne znajući da ga jedemo. Pčelinji vosak, koji se prodaje u vidu žutog i bijelog voska, nalazi se kao dodatak, aditiv (E901) u mnogim prehrambenim proizvodima. On služi kao sredstvo za poliranje (dobivanje glatke površine) te za postizanje sjaja na slasticama, ali i na finim pekarskim proizvodima, posebice onima obloženima čokoladom. Usto se njime oblaže površina voća (agruma, jabuka, krušaka, ananasa) da bi dulje zadržalo svježinu. Ako volimo voće, i još ga volimo jesti s korom, najeli smo se voska – no ništa zbog toga. Vosak nije otrovan, čak je – kao što rekoh – hranjiv, pa nam od njega ne može ništa biti. Zato u uputama o upotrebi voska u prehrani piše “quantum satis”, što će latinski reći “koliko treba”. Možemo se i samim voskom hraniti, poput medvjeda kad zagrabi u košnicu.

No pčelinji vosak je skup, pa je za njega prehrambena industrija našla zamjenu i to zamjenu u sasvim drugom području kemije. Ta se zamjena krije pod nazivom “mikrokristalični vosak”, pa bi čovjek pomislio da je riječ o nekom posebno čistom i rafiniranom pčelinjem proizvodu. No, nije. Pod imenom “mikrokristalični vosak” krije se parafin. Taj se aditiv (E905) može sasvim slobodno dodavati prehrambenim proizvodima. Sličan parafinu je hidrogenizirani poli-1-decen, smjesa alkana od C₃₀H₆₂ do C₆₀H₁₂₂, aditiv označen kao E907, koji se koristi u iste svrhe kao vosak i parafin. Taj aditiv još nije dovoljno ispitan, pa je njegova upotreba ograničena na 2 mg po kilogramu tjelesne težine ili 2 g po kilogramu proizvoda. U svakom slučaju nije ga uputno pojesti više od 0,1 do 0,2 grama dnevno.

No ima jedan ugljikovodik kojeg je dopušteno jesti mnogo više, a koji nam ne samo da ne može nauditi nego nam može pomoći da očuvamo zdravlje. Taj se ugljikovodik zove likopen.

Pogled na strukturnu (konstitucijsku) formulu likopena otkriva dugi niz naizmjeničnih (konjugiranih) dvostrukih i jednostrukih veza ugljikovih atomima što je znak da je riječ o obojenoj tvari. Tako i jest. Likopen je upravo onaj pigment koji daje rajčici (Solanum lycopersicum) njezinu toliko lijepu i dragu crvenu boju (a nalazi se i u drugom voću i povrću). Likopen spada u skupinu karotenoida, a što se čiste kemije tiče, u skupinu nezasićenih ugljikovodika, alkena. Redovito jedenje rajčice, pokazuju istraživanja, bitno smanjuje rizik od raka pluća i želuca, a naročito od raka prostate. Pri tome se uzima da je za preventivno djelovanje potrebno uzimati 6 mg likopena na dan. Apsorpcija likopena ovisi pak o pripravi hrane: kuhana rajčica je u tom smislu bolja od sirove. Zašto? Zato što je likopen u plodu vezan za šećere, pa se od njih lakše oslobađa u loncu nego u želudcu. (Stara istina: kuhanje olakšava probavu hrane).

Za unos 6 mg likopena dnevno ne treba nam jesti samo rajčicu. Likopen se kao aditiv (E160d) dodaje mnogim proizvodima: bezalkoholnim napitcima, biskvitima, kolačima, džemovima, pekmezima, umacima. Ugljikovodike ne možemo probaviti (poput nekih bakterija), od njih ne možemo dobiti ni jednu jedinu kaloriju (ili džul) energije (poput motora), ali i te kako mogu biti dobri za zdravlje. Zato ih treba jesti.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.