Uzgoj hamburgera i odrezaka iz živih stanica umnoženih laboratorijskim postupcima možda se i može smatrati budućnošću mesne industrije, ali analize još uvijek pokazuju da bi korištenjem sadašnjih tehnologija masovna laboratorijska proizvodnja mesa mogla biti znatno štetnija za okoliš od prirodnog uzgoja prave govedine na slobodnoj ispaši, pa i od uzgoja u štalskim uvjetima.

Od stanice do hamburgera

Trenutačno se laboratorijska govedina, ili kako se službeno naziva, animal cell-based meat (meso na bazi životinjskih stanica, ACBM) još uvijek proizvodi samo u zanemarivo malim količinama i uz ekonomske gubitke. A ni budućnost se – u smislu postupnog omasovljenja takvog načina dobivanja mesa – baš ne čini previše svijetla: u svijesti potrošača laboratorijski uzgojeno meso još uvijek nije „ono pravo“, a povrh toga i novije znanstvene studije sugeriraju kako bi daljnje povećanje udjela ACBM-a u proizvodni mesa moglo osloboditi i do 25 puta više štetnih emisija nego što ih trenutno oslobađa globalna „klasična“ industrija govedine.

Prema autorima jedne takve studije, netom objavljene na preprint-serveru bioloških znanosti bioRxiv, zadnjih nekoliko godina su ACBM sektoru namjenski dodijeljene milijarde investicijskih dolara, s tezom da će laboratorijski uzgojeno meso biti ekološki prihvatljiviji proizvod od prirodno uzgojene govedine. Međutim, istraživači u tom radu objašnjavaju kako je - premda je točno da meso uzgojeno u laboratoriju eliminira potrebu za zemljom, vodom i antibioticima za prirodni uzgoj goveda -  veliki dio argumenata koji su govorili u prilog laboratorijske proizvodnje ACBM mesa u stvari bio rezultat netočnih analiza emisije ugljika i drugih štetnih tvari.

Pogrešno utemeljene analize

Problem je, kažu u novoj studiji, u tome što je većina ranijih analiza utjecaja ACBM-a na klimu bila temeljena na pretpostavkama o korištenju tehnologija koje ili uopće ne postoje ili jednostavno neće funkcionirati. Na primjer, jedna često citirana ranija analiza procijenila je emisije ugljika u proizvodnji ACBM-a korištenjem tehnologije koja kao sirovinu za uzgoj stanica koristi hidrolizat cijanobakterija. Međutim, istraživači ove najnovije analize objašnjavaju kako „…to nije ni tehnologija ni sirovina koja se trenutno koristi za proliferaciju životinjskih stanica, niti je u ovom času uopće blizu izvedivosti.“

Druge analize i izvješća pokušale su ispitati utjecaj na okoliš uzgojenog mesa proizvedenog na specijalnim podlogama (medijima) za uzgoj hrane. Međutim, trenutno je proces moguć samo korištenjem mješavina hranjivih tvari koje su vrlo visoko pročišćene do stupnja tzv. farmaceutske čistoće. A upravo taj proces pročišćavanja izvor je većine emisija povezanih s proizvodnjom ACBM-a, kažu istraživači: konkretno, za proizvodnju laboratorijski uzgojenog mesa apsolutno je neophodno uklanjanje endotoksina – spoja kojega prirodno oslobađaju bakterije u okolišu – jer čak i male količine ovih toksina u mediju za uzgoj mogu spriječiti umnožavanje i rast goveđih stanica unutar laboratorijskih kultura.

Gorivo iz fosila za meso iz laboratorija

„Kultivacija životinjskih stanica tradicionalno se radi s komponentama medija za rast koje su visoko pročišćene i rafinirane radi potrebe za eliminacijom endotoksina“, pišu autori studije. „Korištenje takvih metoda pročišćavanja značajno doprinosi ekonomskim i ekološkim troškovima povezanim s farmaceutskim proizvodima budući da su i energetski i resursno intenzivni.“

Uz pretpostavku kontinuirane upotrebe visoko rafiniranih medija za uzgoj, istraživači procjenjuju da svaki kilogram ACBM-mesa stvara 240 do 1.500 kilograma emisije ugljičnog dioksida. Na temelju ovih brojki izračunali su kako je potencijal globalnog zatopljenja uzgojenog mesa između četiri i 25 puta veći od potencijala zatopljenja kojega proizvodi prirodno uzgojeno goveđe meso do trenutka kada se nađe u maloprodaji. Najveći dio ovog utjecaja potaknut je potrebom za korištenje fosilnih goriva tijekom procesa pročišćavanja komponenti medija za rast. Prema autorima studije, potrošnja fosilnih goriva u proizvodnji ACBM-a je između tri i 17 puta veća od količine fosilnih goriva koja se koriste za „prirodnu“ proizvodnju govedine.

Na temelju ovih izračuna, istraživači zaključuju kako će „…utjecaj na okoliš kratkoročne proizvodnje ACBM-a vjerojatno biti nekoliko redova veličine veći od prosječne proizvodnje govedine, ukoliko se za proizvodnju ACBM-a koriste visoko rafinirani mediji za uzgoj staničnih kultura.“

Slijepa ulica

Nudeći rješenje, autori sugeriraju da bi se potreba za energetski zahtjevnim procesima pročišćavanja mogla smanjiti ako bi se uspjelo laboratorijski redizajnirati goveđe stanične linije tako da postanu sposobne tolerirati prisutnost endotoksina tijekom laboratorijskog uzgoja, čime bi se smanjio utjecaj laboratorijski uzgojenog mesa na okoliš.

Međutim, „laboratorijsko redizajniranje stanica“ samo je drugi naziv za puno poznatiji izraz: genetičku modifikaciju. A kako znamo, iako je neškodljivost GMO-hrane višestruko dokazana znanstvenim argumentima, otpor prema takvim metodama poboljšanja proizvodnje hrane je u globalnim razmjerima još i veći od zabrinutosti za emisiju CO₂, ekologiju i ekonomsku isplativost.

Stoga se čini da su dileme oko isplativosti i korisnosti laboratorijske proizvodnje mesa dosegle točku u kojoj se problemi vrte unutar bezizlazne petlje. Dok se ne pronađe zdravo, jeftino, isplativo i ekološki prihvatljivo rješenje kao alternativa „pravom“ mesu, goveda će i dalje brstiti travu po pašnjacima i ispuštati metan i ugljični dioksid.