Mane isključivo mesne prehrane
Mnogi ljudi ne mogu zamisliti ručak bez mesa te bježe od povrća kao vrag od tamjana. Može li se hraniti samo mesom, samo namirnicama životinjskog porijekla? I na to pitanje znanost daje odgovor

Friedrich Engels je tvrdio da je ishrana mesom stvorila čovjeka. Kada je čovjek počeo loviti, kaže Engels, došao je do izvora hrane bogate bjelančevinama koje su opet dovele do razvoja mozga. Mozak se naime ne razvija ako u hrani nema dovoljno bjelančevina, a bjelančevina ima najviše u mesu.
Takvu bi tvrdnju teško podržala znanost njegova (Engelsova) doba, a kamoli znanost 21. stoljeća. Istina, u 19. stoljeću se smatralo da se život temelji isključivo na bjelančevinama (proteinima), dok ugljikohidrati i masti služe samo za pohranu energije, a „nuklein“ (DNA) nije drugo nego nekakav kostur koji drži molekule proteina na okupu. U Engelsovu pak obranu mogu reći da je otkrio uzrok, ali ne i mehanizam postanka nadasve inteligentne ljudske vrste. Nije okretanje mesnoj hrani stvorilo čovjeka, nego način da se ona pribavi: lov je naime doveo do razvoja oružja, a naročito jezika – jer ako lovci valjano ne komuniciraju, neće ništa uloviti.
Hrana životinjskog porijekla, a posebice meso, smatrala se, i još se smatra, ne samo boljom i vrjednijom od one dobivene iz bilja nego i nužnim dijelom svake zdrave prehrane. Pri tome se sasvim ispušta iz vida činjenica da mnogi narodi jedu malo mesa, a mnogi žive sasvim bez njega. Jer što znači ako se meso jede samo u nedjelju ili o Božiću?
No ovdje nije riječ o vegeterijanstvu nego obratno, o ishrani mesom bez ili s vrlo malo biljne hrane. Tim su se problemom pozabavili znanstvenici iz Novog Zelanda i Južnoafričke Republike te su rezultate istraživanja objavili krajem prošle godine u časopisu Nutritients. Nisu istraživali običaje i navike jedenja i nejedenja mesa, nego su analizirati hranjivu vrijednost mesa i drugih namirnica životinjskog porijekla, na što jasno ukazuje naslov njihova znanstvenog rada „Assessing the nutrient composition of carnivore diet: A case study model“.
Istraživanje „mesojedne dijete (carnivore diet)“ se poglavito sastojalo od sastavljanja jelovnika – dva za žene, dva za muškarce – te njihove analize i usporedbe s preporučenim unosom za pojedine nutrijente. Na jelovniku se osim govedine, svinjetine i piletine, našla još i riba (losos). U jelovnicima 1 i 3 bilo je još sira, jaja i jogurta, a u jelovnicima 2 i 4 mjesto je našla i juha od kostiju. Jelovnici su sastavljeni tako da se praktički sve potrebe za energijom namiruju mastima (70 – 75 %) i proteinima (25 – 30 %) dok je udjel ugljikohidrata zanemarljiv (< 5 %). I što su ustanovili?
Pri normalnom unosu hrane (oko 2100 kcal dnevno za žene i oko 2600 kcal/dan za muškarce) u sva četiri jelovnika uočen je nedovoljan unos tiamina (vitamina B1), magnezija, kalcija, vitamina C, a naročito vlakana. Nekim od četiri jelovnika nedostaje još željeza, folne kiseline i joda. U samo je jednom jelovniku bilo dovoljno kalija.
Naročito je opasan nedostatak vitamina C, čiji preporučeni dnevni unos i za žene i za muškarce iznosi 45 mg, dok je u dvije dijete njegov dnevni unos iznosio samo 1,2 mg! To nas ne treba čuditi jer je skorbut dugo bila bolest nepoznatog uzroka koja je kosila mornare; oni su se hranili malo čime drugim osim usoljenim mesom i dvopekom. Tek kada je škotski liječnik James Lind preporučio prehranu obogaćenu limunovim sokom i kiselim kupusom, moglo se učiniti nešto protiv te pošasti. Kada je James Cook krenuo na svoje treće i posljednje putovanje, zapovjedio je da se tri puta tjedno jede kiseli kupus – i nije izgubio nijednog mornara od skorbuta.
No dok vitamina C i magnezija u mesnoj hrani ima premalo, nečega ima previše. S mesnom hranom unosi se dnevno 7 – 9 grama natrija, što je 15 – 20 puta više od preporučene doze (460 mg – to odgovara 1,17 g soli). Problem je još veći zbog nižeg unosa kalija, pa to može biti velika smetnja budući da ta dva elementa (elektrolita) moraju biti u ravnoteži (homeostazi). Posebice zabrinjava nedostatak vlakana koja omogućuju razvoj crijevne flore, a ona je pak ključna u izgradnji imunog sustava.
Iako je navedeni znanstveni rad, strogo uzevši, čisto teoretski (jer se na ljudima ne smiju raditi pokusi), njegovi rezultati nisu „samo teorija“. Neka je liječnica koja je ljetovala u Međimurju na užas svojih domaćina primijetila da se njihove svinje bolje hrane od njih samih. U to sam se imao prilike i sam uvjeriti kada sam se od međimurske mesne hrane oporavljao puna dva tjedna dok mi se nije koliko-toliko oporavila probava (u detalje ne bih ulazio). Nikakvo čudo, jer se tamo plodovima iz vrta hrane samo svinje. I što na kraju reći?
Nije ni vegeterijanstvo izlaz jer i u biljnoj hrani nedostaje mnogo čega, a usto biljkama unosimo u tijelo i mnoge antinutrijente, da ne kažem otrove (oksalnu kiselinu i dr.). Pa što onda jesti? Jedite, ukratko, sve, sve ono što i svinje jedu. Jer što se prehrane tiče, ljudi su najsličniji tim životinjama, i jedni i drugi su svejedi. Stoga nije slučajno da se pokusi probave i ishrane obavljaju na svinjama, a stomatolozi uvježbavaju zahvate upravo na njihovim zubima.
Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednja je „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.