Čelik se može proizvoditi (i proizvodi se) u električnim lučnim pećima, željezna se ruda može umjesto ugljikom (koksom) reducirati vodikom ili amonijakom. Električna struja se može dakako dobivati iz fotonaponskih ploča i vjetroelektrana, a vodik se može proizvoditi na isti način, upotrebnom obnovljivih izvora energije – elekrolizom vode. Kad čovjek to pročita, postaje mu jasno da se bez fosilnih goriva može, jer se mogu zamijeniti elektricitetom, bilo da je riječ o njegovom toplinskom djelovanju, kao u spomenutim lučnim pećima, ili izravnom i neizravnom kemijskom djelovanju putem elektrolize. Zelena metalurgija, zelena proizvodnja svih vrsta materijala i kemijskih proizvoda kuca na vrata.

Na ta vrata ne kuca nažalost i industrija cementa. Klinker od kojeg se proizvodi cement (cement je izmrvljeni klinker s dodacima, poglavito gipsom) peče se iz smjese gline i vapnenca u rotacijskim pećima. Kakve su to peći? To su nagnute cijevi koje se okreću, rotiraju, i naravno – jer su peći – griju. Griju se dugim plamenom, bakljom, koja prolazi sredinom cijevi. Prvi vrhu peći, nedaleko vrha baklje, sirovina se suši (pri 500 ^oC), a potom se, kako sve više klizi prema dnu peći, kemijski mijenja. Pri temperaturi od 900 do 1000 ^oC od kalcijeva karbonata (vapnenca) nastaje kalcijev oksid (živo vapno) koje potom reagira sa silikatima iz gline, no tek pri temperaturi od oko 1300 ^oC. No ni tu nije kraj jer se čestice novonastalih silikata još trebaju slijepiti, sinterirati, no taj se proces događa tek pri temperaturi od 1400-1450 ^oC. To se dešava, jasno je, pri dnu peći.

Sve sam ovo napisao ne zato da čitatelja upoznam s tehnologijom proizvodnje cementa, nego da mu ukažem na činjenicu da se cement ne može proizvesti bez plamena, bez baklje. Sve što se stoga može učiniti za zdravlje našeg planeta je zamijeniti ugljenu prašinu ekološki prihvatljivijim gorivima, mazutom ili – još bolje – prirodnim plinom. Bez obzira međutim na vrstu goriva, iz rotacijske peći mora izlaziti dim, a dim mora sadržavati ugljikov dioksid. Posljedica toga je da sve tvornice cementa na svijetu izbace godišnje u zrak 1,6 milijardi tona CO₂. A taj oksid ugljika je, zna se, staklenički plin. No i za to ima lijeka.

Lijek se nalazi već u naslovu znanstvenog rada kanadskih znanstvenika „Comprehensive analysis of biomass from Chlorella sorokiniana cultivated with industrial flue gas as the carbon source“ objavljenom u časopisu Molecules.

Riječ je jednostavno o tome da su autori spomenutog rada uzgajali alge iz roda Chlorella na dimu iz tvornice cementa, dimu koji je sadržavao oko 5 % CO₂. (Prinos algi Chlorella sorokiniana je fantastičan: kvadratni metar zasijan tim algama te izložen svjetlosti može dati 34,4 g suhe tvari dnevno.)

Time sam sve rekao što se tiče biologije, no ne i što se tiče agronomije. Upravo su taj aspekt uzgoja imali na pameti kanadski znanstvenici kada su odlučili provesti dvije vrste eksperimenata, uzgajajući alge u većim i manjim spremnicima, naime u fotobioreaktorima od 20 i 25.000 litara. Rezultat je bio koliko očekivan toliko i neočekivan: pri uzgoju „na malo“ kultura algi je imala gotovo dvostruko više klorofila A, ali ne i klorofila B. Što se pak tiče masnih kiselina, nekih je bilo više pri uzgoju na veliko, a drugih pri uzgoju na malo. No rekao bih da je najvažnije to što je pri uzgoju u većem bioreaktoru kultura algi sadržavala više proteina (852 mg po gramu suhe tvari) nego pri uzgoju u manjem reaktoru (749 mg/g). To kažem zato što je najbolja primjena algi ona koja je najizravnija: najbolje je da alge postanu stočna hrana, a u stočnoj hrani najvažniji su proteini.

No ne sadrže alge samo proteine i ulje (masne kiseline). One su bogate i nutritivno vrlo vrijednim karotenoidima (8,4 – 9,2 mg/g), od kojih prevladava lutein (55 %). Sve to ukazuje da bi se alge uzgojene na tvorničkom dimu mogle koristiti i za proizvodnju dodataka prehrani. I još? Visok sadržaj ulja (lipida) – oko 20 % suhe tvari – čini ih perspektivnom sirovinom i za proizvodnju biogoriva, biodizela. Sve to leži pred nama jer osnovne sirovine – dima – ima na pretek.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su  „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“ i "Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti".