Lebdeće čestice (da ne kažem prašina u zraku), dušikovi oksidi, kadmij, dioksini i furani – sve su to strašna imena kojima danas strašimo ljude kao što smo nekoć (a možda i danas?) strašili djecu pričama o zločestom vuku, Babi Jagi i Babi Rogi i tko zna kakvim sve ne vukodlacima i inim čudovištima koja vrebaju iz šume i vode. Sve su to toksične i kancerogene tvari, a posebice su strašni dioksini (točnije: klorni derivati dibenzo-p-dioksina) i benzofurani (PCDD/F), ne samo zbog svoje kancerogenosti nego i zbog činjenice da se dobro otapaju u mastima, pa se teško izlučuju iz tijela. Rekord u tom smislu drži 1,2,3,6,7,8-HxCDD, kojem treba 13,1 godina da bi mu se koncentracija u mastima smanjila za polovicu. Ako se njime jednom otrujete, nećete ga se više nikad riješiti!

U školi se uči da spaljivanjem organske tvari nastaje ugljikov dioksid i voda, a ponekad i dušik te “pepeo” (mineralni, anorganski ostatak). No tako nešto događa se samo u laboratoriju i, moram reći, da su se kemičari 18. (Lavoisier) i 19. stoljeća (Liebig) sve do našeg Mareka u 20. stoljeću i te kako namučili da smisle postupak i naprave uređaj koji će svaki organski spoj pretvoriti u dva ili tri plina (CO₂, H₂O i možebitno N₂) kako bi potom iz njihova omjera mogli odredili molekulsku formulu kemijskog spoja. U stvarnosti ni oksidacija ni karbonizacija organskih spojeva ne ide do kraja. Nepotpunim izgaranjam nastaje smjesa svega i svačega, a to “sve i svašta” utječe na naše zdravlje. U tome prednjače spalionice otpada već po naravni stvari: svaki tehnološki postupak treba prilagoditi sirovini. A što činiti kad je sirovina – poput gradskog otpada – vrlo heterogena, a usto i varijabilna. I što sad?

Treba zabraniti izgradnju novih spalionica otpada, a stare zatvoriti. Eh… Ili je bolje – kao što su učinila trojica talijanskih znanstvenika – istražiti koliko spalionice otpada stvarno onečišćuju zrak. I evo rezultata, objavljenog u časopisu Detritus pod naslovom “The actual impact of waste-to-energy plant emissions on air quality: a case study from northern Italy”. Kako se može naslutiti iz naslova, znanstvenici su istražili jednu spalionicu otpada (waste-to-energy plant). Riječ je o spalionici u lombardijskom gradu Desiju nedaleko Milana koja proizvodi 45 tona vodene pare na sat te je koristi za proizvodnju električne energije (8 MW) te tople vode za stanovnike Desia i tri obližnja naselja. Uz gradsko smeće (77 %) u spalionici se spaljuju i druge vrste otpada, prije svega otpad iz tvorničkih pogona i medicinskih ustanova.

Spalionica proizvodi mnogo manje štetnih plinova nego što je zakonom dozvoljeno. Lebdećih čestica promjera10 mikrometra (PM10) izbacuje samo 1,4 – 72,7 grama na sat (srednja vrijednost 20,9 g/h) od dozvoljenih 1100 g/h, kadmija 4,5 – 29,4 mg/h (srednja vrijednost 22,2 mg/h, dozvoljeno 5500 mg/h) te dioksina i furana 1,8 – 110,2 ng/h (srednja vrijednost 39,8 ng/h) prema dozvojenih 11.000 ng/h. Jedino gdje se donekle približava maksimalno dozvoljenoj vrijednosti (22 kg/h) jesu dušikovi oksidi (0,22 – 14,54 kg/h). Je li opasno živjeti u blizini dimnjaka? Svakako nije zdravo, jer ako uzmemo da dnevno primamo 0,1 ng dioksina, spalionica ima potencijal za trovanje 10.000 ljudi.

Tako napisano zvuči grozno, no neće svi dioksini, razumije se, završiti u ljudskim plućima. Spalionica se nalazi na periferiji grada, a Lombardija je vjetrovita pokrajina. No ono najvažnije, na što su autori spomenutog rada obratili najveću pozornost, je usporedba onečišćivača zraka u Desiju – jer spalionica nije, razumije se, jedini izvor lebdećih čestica, dušikovih oksida, kadmija i dioksina. Zrak se onečišćuje svime što gori, od kućnih ognjišta i tvorničkih pogona do automobila i poljoprivrednih strojeva.

Kada se sve to uzme u obzir dobiva se sasvim druga slika. Najveći onečišćivač zraka je cestovni promet. On je krivac za koncentraciju lebdećih čestica u iznosu 2-3 μg/m³, dušikovih oksida 6-10 μg/m³, kadmija 0,02-0,03 ng/m³ te dioksina i furana 0,5-1 fg/m³. Kada to usporedimo s doprinosom spalionice (maksimalno 0,00035 μg/m³ za PM10, 0,07 μg/m³ za NO_x, 0,0004 ng/m³ za Cd i 0,0007 fg/m³ za PCDD/F), vidimo da se radi o 100 – 10.000 puta manjim vrijednostima. Jednostavno govoreći, utjecaj spalionice otpada na kvalitetu zraka je zanemariv.

A što reći onima koji dižu toliko buke oko spalionice? Ako vam je toliko stalo do kvalitete zraka, bolje biste učinili da svoj benzinski automobil zamijenite električnim ili – još bolje – da se na posao vozite biciklom ili idete pješice.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 15 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.