Ima jedan stari vic o čovjeku koji je kupio riblje kosti jer su, kažu, dobre za mozak. U njihovu se djelotvornost uvjerio već nakon prvog zalogaja jer je shvatio da je za cijenu ribljih kostiju mogao kupiti i ribu kojoj su pripadale. Doista je riječ o starom vicu, jer mi ga je prije više od šezdeset godina ispričao moj otac – no ne bih rekao samo zbog toga. Danas je takvih „ribljih kostiju“ na pretek i nikome ne pada na pamet da se smije onima koji ih kupuju. Kad samo vidim koliko stoje svakojaki „dodaci prehrani“ koji se kemijskim sastavom ne razlikuju od vodenog kamenca ili krede, dođe mi da se nasmijem (bolje nego da zaplačem). Ili možda primjerenije temi ovog članka, ima ljudi koji za skupe novce kupuju mekinje umjesto da kupe integralno pšenično brašno ili da pak jedu proizvode (kruh, tjesteninu) napravljene od njega. Još bi im bilo bolje da jedu pšenicu – koja se može kuhati poput riže ili pržiti poput kave – no tu se već zahtijeva inventivni zahvat u kuharsku tehnologiju i prehrambene navike. Najbolje je jesti meso s krumpirom (pripremljeno na sve moguće načine), pa neka bude što bude. Ionako svi moramo umrijeti.

Kad bi svi tako mislili, liječnici koji se bave medicinskim istraživanjima imali bi manje posla, a liječnici koji liječe bolesne više muke. No tako dakako ne misle znanstvenici koji nas svakim danom iznenađuju medicinskim otkrićima. Među njima su i sedmorica Tajvanaca koji su u časopisu Molecules objavili znanstveni rad „Exploring the anti-cancer effects of fish bone fermented using Monascus purpureus: Introduction of apoptosis and autophagy in human colorectal cancer cells“. Riječ je dakle o pogubnom djelovanju ribljih kostiju („fish bone“) na stanice raka debelog crijeva („human colorectal cancer cells“), no ni kuhanih ni sirovih nego fermentiranih – i to crvenom plijesni (red yeast) Monascus purpureus, koja se naveliko koristi u azijskoj kuhinji. Što su dakle napravili tajvanski znanstvenici, autori spomenutog rada?

Prvo su fermentirali riblje kosti tri dana, a potom dobiveni pripravak (fish bone fermented, FBF) dodali kulturi stanica raka debelog crijeva (HCT-116) u više koncentracija (1 – 5 mg/L). Nakon 24 sata su prekinuli pokus te su vidjeli da se u kulturama stanica kojima su dodali FBF smanjio broj živih (vijabilnih) stanica i to najviše pri najvišoj koncentraciji, 5 mg/L. Kulture koje su pak sadržavale samo riblje kosti (FB) ili kulturu crvene plijesni (MP) nisu se razlikovale od čiste kulture HCT-116.

O kakvom se tu mehanizmu djelovanja radi najbolje je pokazala analiza stanica raka izloženih ili neizloženih djelovanju fermentiranih ribljih kostiju. Da čitatelju približim značenje predočenog dijagrama, reći ću da dijeljenje stanica (mitoza) nije jednostavan proces. On se sastoji od više faza. U fazi S u kojoj dolazi do udvajanja, sinteze kromosoma (molekula DNA i histona). Ako ta faza pođe po zlu, ako nastanu defektne kopije, stanica se ne dijeli (faza M) nego uništi samu sebe autofagijom ili apoptozom. Jasno je da su stanice raka genski promijenjene, pa bi trebale same sebe uništiti. Ako se to ne dogodi, stanica se nastavlja nekontrolirano dijeliti – a to je drugo ime za karcinom, rak.

Dijagram distribucije stanica u fazama mitoze jasno pokazuje da izlaganje fermentiranim ribljim kostima utječe na tijek njihove diobe. Zbog blokade mitoze nakon faze S, povećana je brzina apoptoze od 2,38 (pri koncentraciji FBF od 1 mg/L) do 7,73 puta (5 mg/L). No što je osnovni uzrok svemu tome?

Po svemu sudeći, iza „čudesnog lijeka protiv raka“ iz ribljih kostiju kriju se četiri aminokiseline: histidin, asparaginska i glutaminska kiselina te prolin. Histidin djeluje citotoksično povećavajući propusnost stanične membrane, asparaginska i srodna joj glutaminska kiselina inhibiraju dijeljenje tumorskih stanica, dok prolin pojačava djelovanje te dvije kiseline. Da baš u tome grmu leži zec pokazuje analiza fermentiranih ribljih kostiju. U njima je koncentracija spomenutih aminokiselina dva do tri puta veća nego u sirovim kostima. Nije dakle stvar u ribljim kostima nego u Monascus purpureus: slično djelovanje imaju i drugi proizvodi nastali fermentacijom crvenom plijesni.

I što na kraju reći, treba li ili ne treba jesti riblje kosti? Umjesto jedenja kostiju bilo bi bolje, po mom skromnom mišljenju, usvojiti navike koje sprječavaju nastanak raka debelog crijeva: treba se što više kretati, ne pušiti i ne piti te jesti što više povrća, a što manje mesa. To je jednostavnije.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednja je  „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.