U vrlo zanimljivoj i informativnoj knjizi Strukture svakidašnjice francuskog povjesničara Fernanda Braudela pročitah i to da je u Parizu postojalo zanimanje „kušača konjske hrane“. Svako su jutro naime u grad dolazila nebrojna kola sa sijenom za nebrojne konje koji su vukli nebrojna kola, kočije i fijakere po pariškim ulicama i bulevarima. Konje je trebalo, razumije se, dobro hraniti i nahraniti i to – podrazumijeva se – dobrom krmom. No ono što se baš ne razumije je što su „kušači konjske hrane“ zapravo radili. Jesu li samo pogledali i ponjušili sijeno da vide nije li pljesnivo? Ili su možda pogledali je li svježe i od koje i kakve je trave košeno? Ili su (ipak!) uzeli sijeno u usta pa ga žvakali ne bi li osjetili njegov okus? Iako ovu posljednju mogućnost ne možemo posve odbaciti, ipak se postavlja pitanje mogu li ljudi znati što konju ide u tek, a što ne. Konji, znamo, vole šećer (kao uostalom i slonovi, pa se vole sladiti šećernom trskom), no mačke nemaju osjet slatkoće, pa je njima sva zašećerena hrana bezukusna, bljutava.

Gdje ne pomaže jezik, tu pomaže kemijska analiza. I evo je: u časopisu Molecules osvanuo je članak „Evaluation of the chemosensoric properties of commercially available dog foods using electronic sensors and GC-MS/O analysis“. Nije riječ o konjima nego o psima („dog foods“), a nitko ništa ne treba kušati jer to rade elektronički senzori. Što dakle godi čovjekovim najboljim prijateljima?

Kao prvo treba znati da je psima mnogo važniji miris nego okus hrane. Stoga su autori rečenog rada proveli ispitivanje ne samo „elektroničkim jezikom“ (e-tongue) nego i „elektroničkim nosom“ (e-nose). Da priču dovedemo do kraja, treba reći da su prije toga hlapljive komponente odvojili plinskom kromatografijom (gas chromatography, GC) nakon čega su im odredili kemijsku konstituciju metodom masene spektrometrije (MS), a usto i miris, već spomenutim e-nosom (O). I još? Ukupno su iskušali 10 formulacija pseće hrane, koja su se sastojale od mješavine piletine, puretine, bakalara te nespecificiranih vrsta ribe i peradi. U njima su otkrili 180 hlapljivih organskih spojeva: organske kiseline, aldehide, ugljikovodike, heterocikličke i sumporne spojeve, ketone i furane.

Najvažniji su aldehidi, kemijski spojevi po kojima hrana za pse ima specifičan miris. Među njima se izdvaja aldehid benzojeve kiseline (benzaldehid), glavni sastojak ulja gorkih badema, te heptanal. Uz ta dva aldehida, čiji je miris označen jednostavno kao “dogfood”, psima je privlačan slatkasti miris oktanala te miris zapečenog mesa koji potječe od nonanala. No ako se u molekuli osim aldehidne (-CHO) nalazi i skupina koja sadrži sumpor, kao u slučaju metionala (CH₃SCH₂CH₂CHO), onda hrana psima nije više ni mirisna ni privlačna. Tu se naš ukus dobrano razlikuje od psećeg  jer od tog spoja, metionala, potječe miris prženog krumpira. Uz aldehide, pse privlači i slatkasti miris 2-pentilfurana, koji također nastaje pri prženju.

Što se pak čistog okusa tiče, određenog e-jezikom, nije se moglo utvrditi što psi najviše vole. Ono što se međutim vidi je da su međunarodne pseće hrane po okusu uravnoteženije od azijskih, jer imaju više-manje podjednaku zastupljenost pet osnovnih okusa (slatko, slano, gorko, trpko i slasno).

Gledajući na taj način, rekli bismo da bi ljudi bez većeg gunđanja jeli hranu za pse – pogotovo zato što se u njoj ne nalazi ništa što ljudi inače ne jedu – kad ne bi bilo tog psima toliko dragog, a ljudima toliko odbojnog mirisa aldehida.

Kada se sve to pročita postaje nam jasnije zašto se toliko reklamira ova ili ona hrana za mačke ili pse. Poslovica “to ne bi ni pas s maslom pojeo” više ne vrijedi. I te kako je važno koliko pas neku hranu voli ili ne voli, je li ili nije po ukusu njegove vrste.

Tome treba dodati da je briga oko kućnih ljubimaca postala veliki biznis. U prilog tome govori činjenica da samo u Sjedinjenim Državama vlasnici pasa, mačaka i drugih kućnih ljubimaca izdvoje godišnje za njihovo uzdržavanje oko 130 milijardi dolara, od toga čak 50 milijardi dolara za hranu. Lijep li je pasji život!

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir, mrežne stranice Panopticum,  te – naravno - Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 15 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.