Dosad smo se družili s Panasonicovim modelima S1 i S1R, predstavnicima nove Panasonicove full frame mirrorless platforme. S1 univerzalni je 24-megapikselni fotoaparat, pogodan i za okidanje fotografija i za snimanje videa, a S1R je sa svojih 47 megapiksela posebno orijentiran na fotografiju. Model kojim se sada bavimo, S1H, ima 24-megapikselni senzor, no posebno je optimiziran za snimanje videa i s aspekta hardvera i s aspekta softvera, odnosno firmwarea.

To zapravo ne znači da mu je fotografiranje zanemarena ili zanemariva funkcionalnost, dapače, ovaj je fotoaparat vrlo sposoban okidati kvalitetne fotografije, i tu je dosta sličan modelu S1. Osnovna razlika je u tome što S1 nema anti-aliasing filtar pa S1 može okidati malčice oštrije, marginalno detaljnije, fotografije iste razlučivosti, no taj filtar modelu S1H služi kako u videozapisima ne bi dolazilo do efekta moire, koji se najčešće pojavljuje kao razne boje u sitnim zebrastim teksturama.

S1H oblikom slijedi stil svoje braće, što znači da je riječ o prilično korpulentnom full frame mirrorless aparatu. S1 i S1R već su dosta veliki – S1H još je i veći te teži za oko 150 grama. Za oko centimetar i pol veća debljina opravdana je ugradnjom ventilatora pa se na lijevom boku, ali i ispod desne strane ekrana, nalaze perforacije za strujanje zraka.

Čemu ventilator? Aparat ovog kalibra radi s prilično visokim razlučivostima, dakle obilnim sadržajem koji treba obraditi u što kraćem vremenu, što troši dosta električne energije, a bitna karakteristika videokamere je kontinuirano snimanje satima bez pregrijavanja. Da, i ovaj Panasonicov fotoaparat zapravo spada u kategoriju videokamera, barem što se tiče oporezivanja u EU. Inače, baterija je izdržala nešto više od dva sata i dvadeset minuta relativno statične 5.9K snimke. Naravno, aparat se može napajati preko USB-C porta te puniti bateriju.

Pitanje ekrana

Kako sustav za aktivno hlađenje komplicira ugradnju ekrana ako se želi potpuna upravljivost, Panasonic je tome doskočio tako da je cijeli ekran i zglob za upravljanje ekranom ugradio na nagibnu metalnu ploču, koja podsjeća na nagibne ekrane kakvi sve vide, recimo, kod Sonyjevih aparata. Tako se ta čitava konstrukcija može nagnuti prema gore, no ne i prema dolje, kao u nagibne konkurencije, jer se šarke nalaze pri gornjem rubu.

No, ako vam treba potpuna upravljivost ili želite ekran okrenuti prema naprijed, bilo da talentu ispred kamere pokažete kako ste ga u kadru zahvatili, ili snimate sami sebe, ekran možete prebaciti ulijevo i upravljati njime slično kao i na drugim Panasonicovim fotoaparatima.

Rekli bismo da je ovo rješenje, iako glomaznije, zapravo funkcionalno, trenutačno vjerojatno najbolje što se nalazi na tržištu. Naime, neki od nas vole nagibne ekrane jer su smješteni u ravnini s objektivom, umjesto da strše lijevo iz fotoaparata. No za razliku od tipičnih nagibnih ekrana, ovaj se može okrenuti prema fotoaparatu kad ga se ne koristi, kako bi se zaštitio od oštećenja prilikom transporta fotoaparata.

S1H ujedno ima odlično riješen gornji statusni LCD. Za razliku od rješenja tipično viđenih na DSLR-ovima, S1H nema znakovni (gdje je svaki element koji se može prikazati na ekranu preddefiniran), nego točkasti monokromatski LCD. Dakle, ima matricu točkica koje prikazuju sadržaj na ekranu, a način prikaza prilagođava se trenutačno odabranom načinu rada.

Također, za razliku od većine statusnih ekrana na drugim fotoaparatima, sadržaj ovog LCD-a prikazan je inverzno, dakle bijeli znakovi i grafički elementi na crnoj pozadini. Time se bolje uklapa u dizajn fotoaparata, a i dalje je odlično vidljiv pod sunčevim svjetlom. U noćnim uvjetima može se ručno uključiti LED osvjetljenje.

Elektroničko tražilo je odlično, što se i moglo očekivati od aparata ovog kalibra. Brzina osvježavanja prikaza u tražilu može se odabrati između 60 i 120 sličica u sekundi.

Aparat robusnost može zahvaliti osnovi tijela izrađenoj od magnezijeve legure, a kotačići, gumbi i otvori zabrtvljeni su kako vlaga i prašina ne bi prodirali u unutrašnjost. Preporučena radna temperatura je između -10 do 40°C.

U oštro

Kao i kod većine ozbiljnijih Panasonicovih fotoaparata, i u ovom je automatsko fokusiranje izvedeno pomoću tehnologije DfD (Depth from Defocus). U pitanju je zapravo briljantna ideja – na temelju karakteristike zamućenja (za svaki objektiv postoji njegov profil “zamućenosti” u ovisnosti koliko je ciljani objekt izvan fokusa), sustav za automatsko fokusiranje zna u kojem smjeru i otprilike koliko mora ići da bi “odzamutio”, dakle, izoštrio sliku.

Posljedica toga je efekt “plesanja” fokusa, koji će više smetati kad se fotografira preko elektroničkog tražila, no to “plesanje” se, naravno, ne vidi u fotografijama – oštrina slike nakratko ponekad zapleše, a slika se okine nakon što fotoaparat uhvati fokus.

No, to “plesanje” vidi se u videozapisima, a to je nešto što ne želite imati. Također, povremeno dolazi do situacija kad fotoaparat uporno drži pozadinu u fokusu umjesto da refokusira na objekt u prednjem planu, povremeno se zabuni za smjer u kojem treba fokusirati, a ponekad budu i situacije kad aparat nacrta pravokutnik oko objekta koji je naumio fokusirati, recimo osobe u kadru, ali jednostavno ne izvrši fokusiranje.

Kako nas se ne bi krivo shvatilo – Panasonic je napredovao s tehnologijom automatskog fokusiranja, i ono radi bolje nego što je radilo u starijim generacijama fotoaparata, ali to ni dalje nije to. Kako se čini, DfD tehnologija slijepa je ulica kad je u pitanju automatsko fokusiranje prilikom snimanja videa, i Panasonic će morati prijeći na neko drugo rješenje ako će u fokusiranju željeti konkurirati drugim proizvođačima.

Ostatak tehnologije

Senzor je tehnologije dual native ISO, što znači da svaki piksel ima dva sklopa za pojačavanje signala, u ovisnosti je li cilj maksimalni dinamički raspon pri uvjetima dobrog osvjetljenja, pa se koristi relativno niski ISO, ili je cilj manje šuma kad ima manje svjetla, odnosno kad je potrebno dignuti ISO. Tu smo funkcionalnost vidjeli i kod Micro Four Thirds modela GH5S.

Možemo potvrditi da i ovaj fotoaparat pri slabijem osvjetljenju, odnosno višim ISO vrijednostima, daje prilično čistu sliku, a čistoća slike zapravo je kombinacija svega – od tehnologije dual native ISO, preko velikog senzora, do softverskih algoritama za uklanjanje šuma koji uzorkuju više sličica kako bi smanjili šum, dakle, temporalno smanjivanje šuma.

Stabilizacija u tijelu ni kod ovog modela nije izostala – u kombinaciji s optičkom stabilizacijom objektiva, prilično je učinkovita u zadržavanju kadra, prilikom snimanja iz ruke. Tu je i elektronička stabilizacija, ako je potrebno dodatno stabilizirati kadar.

Modeli S1 i S1R kombiniraju XQD i SD utor, što ima svoje prednosti i nedostatke. Suprotno tome, S1H ima dva utora za SD kartice s podrškom za V90 kartice, što je daleko bolje rješenje za aparat primarno namijenjen snimanju videa, jer su SD kartice puno jeftinije od XQD kartica, a i mnoge jeftinije dovoljno su brze za bitrateove koje konkretni korisnik želi koristiti.

Optimizacija za video

Tu je hrpa korisnih stvari za snimanje videa – od vremenski neograničenog snimanja videa, V-Loga za one kojima HLG profil nije dovoljno dinamičan, anamorfno snimanje, “varijabilni” framerate, prikaz waveforma i vectorscopea na samom ekranu. Također je moguće birati želite li sliku s cijelog senzora (full frame), želite li u Super 35 formatu (format senzora blizak APS-C-u) ili piksel:piksel iščitavanje senzora. Valja napomenuti da iščitavanje punog senzora u 4K ili višoj razlučivosti nije moguće s čitavog senzora pri 50-60 sličica u sekundi.

Kad smo već kod razlučivosti, one se nude do (oko) 6K, i to u različitim formatima slike, od za video standardnih 16:9, za fotografije standardnih 3:2 te kinematografska 4K razlučivost 4.096x2.160. Dakle, može se odabrati i između raznih međurazlučivosti, koje prilikom obrade videa mogu poslužiti za izrezivanje. Za 6K nudi se framerate od 24 sličice u sekundi, do 5.9K nudi se do 30 sličica u sekundi, do 4K do 60 sličica u sekundi, a Full HD do 120 sličica u sekundi.

Aparat u mnogim načinima snimanja nudi 10-bitnu dubinu boje i 4:2:2 poduzorkovanje boje. Deset bita znači da može snimiti finiji tonalitet nego većina dostupnih aparata na tržištu, jer ih većina i dalje snima samo 8-bitni video.

Pri 8-bitnom videu, pogotovo ako se snima s log gamom, prilikom agresivnije korekcije boja može doći do problema u tonovima – primjerice, može doći do gubitka tonova u nebu, pa čak i do “posterizacije”, kad nema prijelaza između tonova neba. 4:2:2 znači da su rasteri za boju veći, odnosno razlučivost boje u takvim snimkama viša je nego kod tipičnih 4:2:0 snimki.

Kvaliteta snimki je izvrsna - boje ugodne, tonski prijelazi fini, šuma ima vrlo malo, čak i u tamnim područjima kadra kad se koristi log. Dovoljno su detaljne bez da izgledaju previše izoštreno, mada 4K snimke malo zaostaju po detaljnosti u odnosu na neke fotoaparate bez anti-aliasing filtra, a tu će pomoći 6K rezolucija.

Eventualno da je rolling shutter efekt nešto manji (nagnuta slika kod brzog horizontalnog pomaka), iako nije baš tako ni loš. Voljeli bismo da su Full HD snimke detaljnije, no ovaj se aparat ionako kupuje za 4K ili više razlučivosti.

Za koga je?

Koliko god bila riječ o dobrom fotoaparatu, DfD automatski fokus zaostaje za konkurencijom, i oni kojima treba pouzdano ili barem pouzdanije automatsko fokusiranje, što se često traži prilikom snimanja u nekontroliranim uvjetima, imat će većih ili manjih problema s ovim aparatom zbog performansi automatskog fokusa.

Onima kojima performanse automatskog fokusiranja nisu odlučujuće, a imaju dubok džep, teško da mogu pogriješiti odabirom ovog modela. S1H namijenjen je profesionalcima kojima treba širok spektar funkcionalnosti pri snimanju videa uz izvrsnu kvalitetu videa. Tome u prilog ide i činjenica da je upravo S1H prvi mirrorless fotoaparat certificiran za snimanje 4K materijala za Netflix.