Zlato je za kemičara metal kao i svaki drugi. Smjestilo se u 79. kućici Periodnog sustava, ispod srebra a  između platine i žive. Ima osebujnu, crvenožutu (riđu) boju po kojoj je i dobilo ime – latinsko ime za zlato, aurum, ima korijen u riječi aurora – zora. (Ta mi je poveznica postala posve jasna kada sam u ranu zoru gledao s mora Zlatni rat na Braču.) Neobična boja zlata potječe od relativističkih efekata: elektroni se oko jezgre atoma, zbog njezina velikog naboja (79 e⁺), gibaju podsvjetlosnim brzinama pa se stoga mijenja energija elektronskih nivoa, a s njom i valna duljina apsorbirane i reflektirane svjetlosti o kojoj ovisi boja. No dobro. Relativistički efekti pojavljuju se i kod drugih teških elemenata (zbog njih je živa tekuća), a zlatnu boju ima i mjed (mesing), slitina bakra sa cinkom. Zlato je još po nečemu posebno. Zlato iz prirode sastoji se samo iz jednog izotopa, ¹⁹⁷Au, no ipak nije jedino – monoizotopan je i natrij, i helij, i fluor, i aluminij, i fosfor… I to bi bilo sve. Zlato je priča za sebe, ali nije li svaki kemijski elemenat po nečemu poseban?

Dakako da jest. No, untoč tome zlato je čaroban metal, još od pamtivijeka. Razlog, a moguće i uzrok tome je što je zlato bilo podloga novcu i tko bi ga na bilo koji način stekao bio je bogat i, još više, bio je moćan jer se vojnike plaćalo zlatnicima, pa je svaki vladar imao onoliko vojske koliko mu je kesa bila teška. U zlatu se plaćala i ratna šteta, koju je Njemačka morala, po slovu Versaillskog ugovora, platiti zemljama pobjednicama u Prvom svjetskom ratu. I evo rješenja. Njemački se kemičar Fritz Haber dosjetio da bi se zlato moglo izdvajati iz morske vode. Njegov je postupak bio jednostavan: u morskoj bi vodi otopio olovni klorid, a potom natrijev sulfid. Reakcijom dodanoga nastajao bi sivi talog olovnog sulfida koji bi za sebe vezao častice zlata. Jednostavno, ali ekonomski neisplativo i ekološki neprihvatljivo. To činiti s morem bila bi grozota.

No nešto drugo činiti, ali s elektroničkim otpadom bila bi milota. U njemu ima više zlata nego u rudniku, rudniku zlata, razumije se. Treba ga prvo staviti da stoji čitav dan u koncentriranoj natrijevoj lužini (koncentracije 10 mol/L, tj. 400  g/L) da bi se uklonila plastika. Nakon toga ga treba držati dva dana u mlakoj (40 ^oC) zlatotopki, smjesi dušične i klorovodične kiseline, jedinoj kiselini koja otapa zlato. Od tog kemijanja nastaje otopina „zlatne kiseline“, HAuCl₄, koju potom treba neutralizirati natrijevom lužinom. Nastaje otopina NaAuCl₄. I što sad?

Na to pitanje –  „I  što sad?“ – daje odgovor članak osmorice znanstvenika sa svih strana svijeta što je objavljen u časopisu Proceedings of the American Academy of Science: „Precious metal recovery from electronic waste by a porous porphyrin polymer (Regeneracija plemenitih metala iz elektroničkog otpada poroznim porfirinskim polimerom)“. Ključna riječ je porfirin, točnije njegova molekula,TNPPH₂,  kopolimerizirana s fenazinom (para-fenilendiaminom, p-PDA). Nastaje polimer COP-180, a u njemu porfirinski prsten, prsten koji čuda stvara.

Riječ je o tome da 0,41 nanometar široka rupa u molekuli porfirina veže ione zlata, no i ione drugih metala. Ali porfirin ima još jedno poželjno svojstvo, zbog kojeg ulazi u sastav mnogih bioloških molekula. On prenosi elektrone, poput električne žice. Prijenos je u ovom slučaju još olakšan polimernim (fenazinskim) dijelom molekule COP-180. Rezultat: porfirinski prsten izložen svjetlu reducira ione AuCl₄^-  na elementarno zlato: AuCl₄^- + 3e^- → Au(s) + 4Cl^-. Elementarno zlato, Au(s), u obliku nanočestica (ili klastera), potom se taloži na polimeru kao na situ. Zato se stalno u članku naglašava, već od naslova, da je polimer „porozan“ (porous) – pore su mu široke 15 nanometara.

Pokusi s polimerom COP-180 uspjeli su iznad svih očekivanja. Na njemu se nataložilo više zlata od njegove vlastite težine (1,62 g/g). Na taj se način može iz elektroničkog otpada ekstrahirati 94 % u njemu sadržanog zlata, no i drugih metala. Dok  polimerno sito zadržava platinu i paladij s istom efikasnošću kao i zlato, za druge se metale (primjerice srebro i bakar) pokazalo nedostatnim.

Za odvajanje tih metala trebat će, nakon prolaska kroz molekularno sito, pronaći neki drugi postupak. Do tada se moramo zadovoljiti „samo“ zlatom. A ima ga gomila: jednim gramom polimera COP-180 može se iz elektroničkog otpada dobiti zlata u vrijednosti 64 dolara.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda,  a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga, među ostalima i jedne o alkemiji, zlatu i tragačima za zlatom: "Zlatni san". Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.