Fantastično iskustvo s jučerašnje IMAX premijere filma Avengers: Infinity War (Osvetnici: Rat beskonačnosti) još se nije sleglo, a vrijeme je za prenijeti dojmove i odgovoriti očekivanjima. Infinity War je kulminacija povezanih filmova koji su mu prethodili. Sve kroz što su naši superheroji prošli učinilo ih je spremnijima za bitku protiv Thanosa, čija namjera da sakupi 6 moćnih Infinity Stonesa predstavlja najveću prijetnju u svemiru.

Kao prvi film u povijesti koji je u potpunosti sniman IMAX kamerama, Infinity War nudi utoliko bogatiji 3D doživljaj. Vizualna je to i povijesna prekretnica čiji se dio isplati biti bez obzira na cijenu. Odgovor na pitanje zašto gledati Infinity War gotovo je identičan odgovoru na pitanje zašto ga ne biste trebali gledati i suditi bez svih povezanih Marvelovih filmova koji mu prethode.

Imao sam tu sreću da mi pratnja bude strastveniji obožavatelj nego što sam to ja pa mi je jasna važnost uloge koju je Kevin Feige kao geek odigrao u producentskom timu franšize. Umjesto da zatire konkurenciju, on njeguje zdravo rivalstvo kada kaže da želi vidjeti super-filmove bez obzira iz kojeg svemira dolaze. S njim na čelu, Infinity War je film koji uistinu nagrađuje svoje fanove na način koji DC danas, ali primjerice i posljednji film iz Star Warsove franšize, nažalost zasad mogu samo sanjati.

Sreća je u nesreći bila da su loše financije prisilile Marvel na prodaju prava Spider-mana i X-Mena. Filmske adaptacije potonjih nanovo su superherojima otvorile filmska vrata. Potraga Marvela za vlastitim superherojem koji će moći nositi težinu filmskog platna dovela je do kombinacije Iron Mana (2008) i Roberta Downeya Jr.-a - koji sa svakim sljedećim uspjehom Marvelovih filmova u sve većoj mjeri postaje jedan od najrelevantnijih castinga ikada.

Nije pretjerano reći da emocionalnu dimenziju Infinity Wara u potpunosti mogu doživjeti tek oni koji su zadnjih 10 godina iščekivali i pratili svijet Marvelovih superheroja.

I ništa ne služi Infinity Waru kao bolji tagline nego voiceover iz trailera: "Ideja da se ujedinimo i vidimo možemo li postati nešto više. Tako da se, kad budemo potrebni, možemo boriti s onime s čime drugi ne mogu".

Infinity War kroz superheroje ne nudi samo idealizirane spasitelje, već ideju o zajedničkom suprotstavljanju za dobro sebe i drugih. Nudi ideju o tome da ugroženi mogu prevladati - bilo da ga gleda dijete koje zlostavljaju vršnjaci ili odrasli predani umrtvljenoj patnji, Infinity War nudi utjehu, ali i poziva na inicijativu.

Oni koju su zatvorili srce dječačkom i djevojačkom čuđenju koje superherojski žanr pobuđuje i ne doživljavaju svaku sekundu Infinity Wara kao dio velike cjeline, mogli bi vidjeti cijelu stvar kao gomilanje bez dubine - s čijim se likovima, pričom i tempom (očekivano) ne mogu nositi.

No, problem je to koji ne postoji ukoliko ste u Infinity War ušli kao u kulminaciju genijalnosti desetogodišnjeg foreshadowinga i 18 filmova koji mu prethode. To ne znači da manjkavosti nema, ima, samo većinom nisu one koje autsajderi uzimaju na zub.

Dakle, gledati Infinity War tek u prolazu, bez prethodnih filmova pod kožom, i suditi mu kao zasebnom filmu znači oduzimati mu vrijednost koja mu zasluženo pripada - svu karakterizaciju i sve prijašnje priče koje su dovele do Infinity Wara. Infinity War nije samo Infinity War, Infinity War su i svi vezani filmovi - on je najveća filmska sinegdoha našeg vremena.

Stvaranje povijesti, rušenjem prijašnjih granica, nije toliko lako primijetiti i priznati kad se događa u sadašnjosti. No, neprikosnoveni razmjer cijele stvari je fenomen koji filmove Marvelovih superheroja stavlja u sam vrh producentske umješnosti. Filmski je to aspekt koji ne treba olako shvaćati kao onaj koji ovisi tek o novcu, čemu su dokaz sve bogate franšize koje se nisu uspjele razgranati u istoj mjeri.

Iz toga proizlazi nimalo lak scenaristički, režiserski i post-produkcijski zadatak prikaza mnogobrojnih istovremenih, a odvojenih događanja koji su dio jednog velikog narativa u Infinity Waru. Zadatak čiji bi rezultat manje umješniji timovi učinili kohezivno negledljivim. Ono što smo pak dobili je 150 minuta koje uistinu prolete za čas i usađuju osjećaj da bi bez pauze mogli i htjeli još barem toliko.

Dio je toga i puno tečniji humor koji je nebrojeno puta izazvao salve smijeha u dvorani. Oduševio me onoliko koliko me onaj u filmu Thor: Ragnarok (2017) razočarao kao usiljen. Infinity War vraća se korijenima i na sebi svojstven način kroz likove je svjestan sebe više nego ikad.

Infinity War već u samom početku nagovještava da smo došli do točke kad se s dugo godina stvaranih likova počinje svlačiti plot armor. Antagonisti stoga djeluju još uvjerljivije, iz čega proizlazi i utoliko bolja akcija, popraćena specijalnim efektima koji i kvantitativno i kvalitativno pripadaju samom vrhu industrije. Ako ste te sreće da ste kroz godine ostvarili povezanost s likovima, scena za pamćenje će biti više nego ikad. One naravno nisu poanta osvrta niti o njima smijem pa ću tu i stati.

Opterećeni komplikacijama iz stvarnog života, prepustiti se zabavi u njenom najčišćem obliku sve je teži pothvat. Zabavi neopterećenoj umjetničkim težnjama da djelo bude relevantno za stvarni svijet. Zabavi neopterećenoj potragom za nečime što ćemo cijeniti i uzimati u usta, ili zbog čega ćemo duhom odahnuti kad na ekranu prepoznamo dio vlastitog bića. Infinity War ne skida okove s ruku i brnjice s usta - na način na koji to čini umjetnost kojoj je to cilj - ali ih kao Reality Stone na trenutak rastavlja i omogućava nam da se nasmijemo, zaplješćemo i zahvalimo.