Kao da nam već nisu bili dovoljno simpatični zbog toga što se znaju liječiti samoniklim biljkama, što čačkaju nos i vješti su u izbjegavanju nepotrebnih aktivnosti, za orangutane smo sada i znanstveno potvrdili da imaju nešto zajedničko s većinom ljudi – rado i često upražnjavaju kratki (ali slatki) popodnevni drijemež.

Nova studija provedena u indonezijskoj prašumi na Sumatri otkriva da naši daljnji crvenokosi rođaci na visokim pozicijama (doslovno je tako: žive na drveću) redovito posežu za dnevnim dremkama, i to najčešće kad nisu uspjeli dobro prespavati noć. Zvuči vam poznato? Znanstvenicima također.

Spavanje pod pritiskom

Istraživači sa Sveučilišta u Zürichu proveli su višegodišnju terensku studiju u okviru koje su analizirali obrasce spavanja 53 odrasla divlja orangutana u Suaq Balimbing rezervatu na Sumatri. Skupili su podatke tijekom 455 dana i 276 noći, i ono što su otkrili moglo bi natjerati i najbešćutnijeg poslodavca da razmisli o opciji „nap rooma“ za uposlenike u svojoj firmi.

Pokazalo se da orangutani često tijekom noći spavaju premalo u situacijama kada su u blizini drugih jedinki – bilo da se radi o zabavi s jurcanjem i vrištanjem u krošnjama (tzv. orangutanski rave-party), ili o suprotnospolnoj tjelesnoj interakciji (čitaj: seks na grani), ili pak - kako pretpostavljaju manje romantični autori ove studije - zbog lošeg akustičnog okružja (čitaj: spavanje kraj 'onog majmuna' koji preglasno hrče).

Dakle, kao da ste ostali budni cijelu noć jer je vaš cimer u stanu organizirao techno-party ili jednostavno hropti i struže u snu kao pokvareni blender. Osim toga, orangutani su poput djece, pa radije biraju dobro društvo i zabavu nego dovoljnu koločinu noćnog sna.

Drijemež kao neuralni reset

Iako ih se često opisuje kao samotnjake, orangutani očito imaju društveni život dovoljno intenzivan da im remeti spavanje. Kao odgovor na manjak sati noćnog odmora, naši dlakavi rođaci redovito ubacuju „power nap“ tijekom dana. Zanimljivo je da oni koji su spavali manje tijekom noći, ne samo da su dulje drijemali sljedeći dan, nego su to činili i češće. Ukratko – ako im noćni san propadne, dan spašavaju mikro-resetiranjem.

To pokazuje da kratke dremke imaju jasnu funkciju kompenzacije i mogu pomoći u regulaciji kognitivnih i fizioloških funkcija – barem kod orangutana. Ali - to znamo iz osobnih iskustava - ni ljudi nisu daleko.

Kod ljudi je već od ranije poznato da čak i sasvim kratak poslijepodnevni san može imati značajne restorativne učinke, a ovo je istraživanje pokazalo da takva "oporavljajuća" aktivnost nije ljudska izmišljotina, nego je vrlo izvjesno da te dremke pomažu orangutanima da se regeneriraju slično kao što to čine i kod ljudi.

Drugim riječima, ako vam netko ikad prigovori što drijemate na kauču usred dana, slobodno recite da na taj način ostvarujete kontakt s vlastitom biološkom baštinom. I da o tome možete priložiti link na znanstveni rad.

Spavanje po mjeri evolucije, a ne tvorničkih sirena

Sve ovo baca novo svjetlo na orangutansku socijalnu dinamiku, ali i podsjeća na činjenicu da evolucija nije dizajnirala ni ljude ni majmune za osmosatne šihte spavanja bez pauze.

Zapravo, ideja da čovjek mora spavati osam sati u komadu prilično je moderna. Prije industrijske revolucije bio bio uobičajen takozvani segmentirani san – ljudi bi spavali u dva dijela s razdobljem budnosti između njih. Povjesničar Roger Ekirch dokumentirao je brojne izvore iz 17. i 18. stoljeća koji opisuju „prvi“ i „drugi“ san, između kojih bi ljudi molili, razgovarali, čitali ili se bavili sitnim poslovima. Tek pojavom umjetne rasvjete i radnih smjena počinje dominirati model jednokratnog noćnog spavanja.

Eksperimentalna studija Thomasa Wehra iz 1990-ih, u kojoj su ispitanici stavljeni u uvjete dugotrajne tame bez umjetne rasvjete, pokazala je da su spontano prešli na dvodijelni obrazac sna – dvije epizode od po četiri sata, s oko sat vremena budnosti između. To upućuje na to da je segmentirani san možda dublje usađen u naš biološki ritam.

U kontekstu toga, dremke nisu znak lijenosti, nego prilagodba našeg mozga na realne potrebe tijela. San nije luksuz, a osmosatna monotona budnost je izravna posljedica ritma kojega su nametnule tvorničke sirene i kartice za evidenciju dolaska.

Biološki reboot: s grane u ured

Kad se sve zbroji – i broj sati sna i količina dijemanja i evolucijske okolnosti – postaje jasno da ni ljudi ni orangutani nisu građeni za neumornu dnevnu produktivnost, a još manje za noći neprekidnog sna obasjanog neonskim sjajem gradske rasvjete. Dapače, orangutani posjeduju vjerojatnije zdraviji odnos prema spavanju, prilagođavajući ga realnim fiziološkim potrebama u skladu sa pripadajućim životnim okolnostima.

Umjesto da glorificiramo neprekidnu budnost i mjerimo vrijednost ljudi i njihovog rada prema broju ćelija u Excelu i redaka u programskom kodu, mogli bismo nešto naučiti od naših rođaka s krošnji: poslijepodnevni drijemež nije poraz produktivnosti pred lijenošću, nego mikrostrategija za preživljavanje – biološki reboot koji održava fokus, raspoloženje i zdrav razum.

Dakle, ako zadrijemate nad tipkovnicom dok vam s ekrana u lice treperi dnevni zadatak, nemojte osjećati previše krivnje. Umjesto toga pokušajte osjetiti povezanost s drevnim obrascima spavanja. I zapamtite: ako je dovoljno dobro za sumatranskog orangutana – dovoljno je dobro i za vašeg poslodavca. Oni koji tijekom posla nakratko odrijemaju nisu lijeni, nego pametni.