Usamljenost je temeljni dio ljudske egzistencije. Iako se iz daljine ponekad čini kao poetičan i melankoličan osjećaj, izbliza je neizvjestan i može biti zastrašujuć i zato je i u filmskom kontekstu neiscrpan izvor drame. Kao univerzalan osjećaj, povezan s primarnom potrebom za ljubavi, društvom i razumijevanjem, usamljenost je ujedno i univerzalna tema, kako u autorskim filmovima s egzistencijalnom tematikom, tako i u žanrovskim filmovima.

Engleski je redatelj David Lean jednom prilikom, govoreći o svom filmu Summertime, usamljenost opisao kao „osjećaj češći od ljubavi", ali i onaj koji u ljudima izaziva sram. To se do danas nije promijenilo – usamljenost je postala prešutna kronična bolest, posebno naglašena u urbanom okruženju i uslijed ubrzanog tehnološkog napretka, zato su filmovi koji vješto prikazuju ovu univerzalnu ljudsku borbu uvijek aktualni, neovisno o vremenu u kojem su nastali. Mnogi su filmovi do sad uspjeli prikazati kompleksne emocije i ljudska stanja povezana sa samoćom, od otuđenosti i depresije do društvene izolacije, a njihovi su protagonisti na putu prema samospoznaji komunicirali s publikom.

Divlje jagode (Smultronstället, Ingmar Bergman, 1957.)

Ingmar Bergman je jedan od najvećih autora filmske povijesti, a opus mu broji čak više od 50 filmova. Divlje jagode (Smultronstället, 1957.) pripadaju njegovom ranijem opusu, a radi se o poetičnom, meditativnom i kontemplativnom filmu koji se bavi prolaznošću života, starenjem i samoćom. U središtu radnje je egoistični i tvrdoglavi profesor Isak Borg čiji lik tumači legendarni švedski glumac i redatelj Victor Sjöström te koji se, u svojoj sedamdeset i osmoj godini života, iz Stockholma uputi u Lund kako bi primio priznanje za svoju dugogodišnju karijeru.

Putovanje u Lund za Isaka vrlo brzo postane putovanje prema samospoznaji – počinje sanjariti, muče ga noćne more te svijest o vlastitom starenju i smrtnosti. Dok na putu susreće različite ljude, Isak razmišlja o svojoj prošlosti i ljudima koji su mu jednom davno bili u životu. Divlje jagode se bave unutarnjim životom i izgubljenim vremenom koje, svojim sanjarskim eskapadama, samotni starac uporno pokušava oživjeti, istovremeno se mireći s vlastitim životom.

Bergman je scenarij napisao tijekom dvomjesečne hospitalizacije i suočen s vlastitom samoćom uoči raspada braka, a film je utemeljen na njegovim osobnim bolnim iskustvima i želji za pomirenjem s obitelji. Divlje jagode su nagrađene Zlatnim medvjedom na filmskom festivalu u Berlinu 1958. godine, a u kanonu svjetske i europske kinematografije i danas imaju počasno mjesto.

Odvratnost (Repulsion, Roman Polanski, 1965.)

Odvratnost (Repulsion) je psihološka drama sa snažnim elementima trilera i horora u režiji Romana Polanskog, snimljena 1965. godine. Film prati iznimno nestabilnu mladu djevojku Carol Ledoux (Catherine Deneuve) koja radi u salonu za ljepotu i dijeli stan sa svojom starijom sestrom Helen (Yvonne Furneaux). Carol je sramežljiva i povučena te se teško snalazi u svakodnevnim interakcijama, ali poseban problem ima s muškarcima. Opterećena neželjenom muškom pažnjom i sestrinom vezom s oženjenim muškarcem Michaelom (Ian Hendry), Carol sve dublje ponire u sanjarenje i halucinacije.

Kad Helen s Michaelom ode na odmor u Italiju, Carol ostane sama u stanu, a njezine halucinacije i noćne more postaju intenzivnije i isprepliću se sa stvarnošću. Izolirana i usamljena, Carol izgubi svaki pojam o vremenu, a njezino mentalno stanje preraste u katatonično. Iako se film ne bavi njezinom prošlošću niti traumom, filmski jezik sugerira traumu iz djetinjstva, potencijalno povezanu s njezinim ocem. Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu i odmah je pozitivno dočekan od kritike.

Samuraj (Le Samourai, Jean-Pierre Melville, 1967.)

U ulozi koja mu je definirala karijeru, Alain Delon je utjelovio Jefa Costella, plaćenog ubojicu sa samurajskim instinktima. Nakon što izvrši besprijekorno isplanirano ubojstvo, Jef se nađe uhvaćen između upornog policijskog istražitelja i nemilosrdnog poslodavca, a čak ga ni njegove vrhunske vještine ne mogu zaštititi. Samuraj (Le Samourai) je elegantno i stilizirano remek-djelo redatelja Jean-Pierrea Melvillea, a radi se o kriminalističkoj drami s elementima trilera i neo-noira.

Jef Costello živi u oskudnom jednosobnom stanu u Parizu, u kojem nema gotovo ništa osim malene ptice u kavezu. Hladan je, suzdržan i pribran, a lice mu je lišeno svake emocije. Jednom kad se zaplete u igru lovice s vlastima, Jef postaje sve samotniji, a njegova je izolacija naglašena minimalističkim vizualnim jezikom i Delonovom izvanrednim glumačkim utjelovljenjem emocionalne otuđenosti.

Samuraj je vrhunsko i sofisticirano ostvarenje u kojem su se elementi iz američkog gangsterskog filma 1940-ih isprepleli s francuskom popularnom kulturom te obilnom dozom japanske mitologije o usamljenim ratnicima, a postao je inspiracijom mnogim redateljima u Novom Hollywoodu.

Prisluškivanje (The Conversation, Francis Ford Coppola, 1974.)

Iste godine kada je izašao drugi nastavak epske obiteljske sage Kum, Francis Ford Coppola je snimio još jedan kultni klasik. Prisluškivanje (The Conversation) je misteriozni triler s elementima neo-noira, a prati Harryja Caula (Gene Hackman), stručnjaka za prisluškivanje koji vodi vlastitu firmu u San Franciscu. Ne bi li dokučio značenje razgovora koji prisluškuje, Harry opsesivno čisti sve zvučne nepravilnosti na snimkama, eksperimentira s frekvencijama te različitim vrpcama i glasnoćom, dok konačno ne postane opsesivan i paranoičan oko vlastite upletenosti u potencijalnu tragediju.

Harry je usamljen čovjek koji sam inzistira na samoći i skrivanju svoje privatnosti – njegov dom je zaštićen brojnim ključanicama, pozive obavlja putem telefonske govornice, paranoičan je i gotovo nesposoban ostvariti prijateljski ili ljubavni odnos. Ipak, on istovremeno vapi za društvom i razumijevanjem, ali mu vlastiti strahovi povezani s prirodom njegove okupacije to ne dopuštaju – zanimljivo je da u slobodno vrijeme svira saksofon uz snimku koncerta jazz glazbe, dakle žanra koji je iznimno društven i interaktivan. Prisluškivanje je i danas relevantan i aktualan filmski klasik, a u svoje je vrijeme iznimno precizno portretirao paranoju i kolektivno razočaranje tijekom Watergate ere. Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu na kojem je osvojio Zlatnu palmu.

Taksist (Taxi Driver, Martin Scorsese, 1976.)

Taksist (Taxi Driver) je kriminalistički film Martina Scorsesea te kultni klasik koji je 1970-ih godina bio jedan od nosivih stupova američke filmske revolucije. Radnjom smješten u New York, film prati veterana Vijetnamskog rata Travisa Bicklea, čiji je lik utjelovio Robert De Niro, dok mučen nesanicom luta velegradom, vrijeme provodi u porno-kinima i priziva kišu koja će ulice isprati od polusvijeta koji susreće u svojim noćnim odisejama.

Travis Bickle je jedan od najkompleksnijih antijunaka u američkom filmu – on je žrtva neuspjele društvene integracije i krize identiteta, asocijalan je i tjeskoban, a istovremeno prilično temperamentan i, premda ne svojom voljom, vrlo usamljen. Taksist je impresivan i realističan prikaz urbane usamljenosti, a odjekuje noćnim ambijentima, traumom, samoćom i izolacijom. Radi se o izuzetno utjecajnom filmu iz kojeg su mnoge replike postale dijelom opće kulture te čiji su scenarij inspirirali stvarni događaji iz američke povijesti, poslijeratna trauma i glasovita filozofska djela kao što su Mučnina Jean-Paula Sartrea i Zapisi iz podzemlja Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Iako je nominiran za nagradu Akademije u četiri različite kategorije, nije mu pripala ni jedna, ali je zato osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu.

Pariz, Teksas (Paris, Texas, Wim Wenders, 1986.)

Pariz, Teksas (Paris, Texas) je psihološka i egzistencijalna drama u režiji Wima Wendersa koja se istovremeno može opisati i kao film ceste i moderna inačica westerna. U središtu radnje je Travis Henderson (Harry Dean Stanton) koji se, doduše godinama prekasno, odlučuje suočiti s ljudima koje je u prošlosti teško povrijedio. Pomiren s činjenicom da je dugo vremena smatranim mrtvim, Travis je prihvatio usamljeni i neizvjesni život lutalice, ali suočen s bolnim uspomenama i vlastitim pogreškama odluči pronaći suprugu i sina čiji je trag davno izgubio.

Pariz, Teksas je priča o iskupljenju i precizno promišljena studija karaktera s dirljivim i melankoličnim peripetijama. Osim autentičnoj atmosferi, katarzičnim i emotivnim dijalozima te posebnom režijskom senzibilitetu, ovaj film svoj kultni status duguje i izvanredno karakternim izvedbama Harryja Deana Stantona i Nastassje Kinski. Pariz, Teksas je 1984. godine na festivalu u Cannesu nagrađen Zlatnom palmom te nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI.

Razgolićeni (Naked, Mike Leigh, 1993.)

Filmovi britanskog redatelja Mikea Leigha poznati su kao po realizmu i beskompromisnom karakteru, a njegova tragikomična drama Razgolićeni (Naked) iz 1993. godine je ostala zapamćena kao jedno od njegovih najmračnijih ostvarenja. David Thewlis je Johnny Fletcher, inteligentan, ali jednako problematičan mladi muškarac koji neosporno pati od neke forme depresije. Nakon što počini silovanje, Johnny bježi iz rodnog Manchestera i pronađe utočište u stanu svoje bivše djevojke Louise (Lesley Sharp) u Londonu, a uskoro na površinu izlazi njegova nihilistična, sarkastična i nasilna priroda.

Johnny je asocijalan i ciničan, izruguje se svim postojećim društvenim mehanizmima, a svoj sve manje potisnuti bijes uglavnom iskaljuje na ženama u svom okruženju. Razgolićeni je mračna, surova i klaustrofobična priča o čovjeku koji mrzi sebe i svoju okolinu, a sve svoje nedostatke pokušava nadomjestiti s agresivnim intelektualizmom i nadvladavanjem ljudi koji mu se pronađu u blizini. Mike Leigh je u Cannesu nagrađen za najbolju režiju, a David Thewlis za najbolju mušku ulogu.

Izgubljeni u prijevodu (Lost in Translation, Sofia Coppola, 2003.)

Izgubljeni u prijevodu (Lost in Translation) je drugo dugometražno ostvarenje redateljice Sofie Coppole te intimni i melankolični film kojim je rano u karijeri istovremeno postigla i kritički i komercijalni uspjeh. U središtu ove sanjive i ekscentrične drame su Charlotte (Scarlett Johansson) i Bob (Bill Murray) koji su se, svatko u nekim drugačijim okolnostima, ali oboje usamljeni, u isto vrijeme našli u hotelu u Tokiju. Kad se slučajno sretnu u hotelskom baru, kao dvoje Amerikanaca u nepoznatoj zemlji, Bob i Charlotte se povežu i ostvare prijateljski odnos utemeljen na dubokom razumijevanju.

Radi se o vrlo minimalističnoj i intimnoj priči s nenametljivim dramskim zapletom. Bob i Charlotte su kompleksni i slojeviti likovi koji se pronalaze usred velegrada upravo jer oboje žude za društvom, a zatim ostvaruju jedan od najljepših platonskih odnosa američke filmske povijesti. Izgubljeni u prijevodu danas ima status kultne egzistencijalne drame, a nominiran je za četiri Oscara te nagrađen onim za najbolji originalni scenarij.

Nestajanje (The Machinist, Brad Anderson, 2004.)

U režiji Brada Andersona, i s nikad mršavijim Christianom Baleom u glavnoj ulozi, Nestajanje (The Machinist) je psihološki triler o industrijskom radniku, Trevoru Rezniku, koji zbog konstantne nesanice počinje sumnjati u vlastiti zdrav razum. Osim što se bori s anoreksijom i gubitkom sna, Trevor dane provodi u samoći, a s vremenom sve dublje ponire u paranoju.

Nakon što na poslu svjedoči krvavom incidentu, njegov izmučeni um preplavljuju nove iluzije, halucinacije i rituali u kojima se fizički ozljeđuje. Jedini privid kontrole predstavljaju mu papirnati podsjetnici koje opsesivno lijepi na hladnjak, sve dok i oni ne postanu dijelom zavjere koju ne može odgonetnuti. Budući da se radi o iznimno mračnom filmu o traumi i mentalnim bolestima, Nestajanje je vrlo intenzivno filmsko iskustvo, ali se zbog svoje kompleksnosti smatra kultnim filmom.

Ona (Her, Spike Jonze, 2013.)

Iako je snimljena prije nešto više od deset godina, znanstveno-fantastična romantična drama Ona (Her) u režiji Spikea Jonzea danas više dijeli sa stvarnošću nego sa znanstvenom fantastikom. U središtu radnje je Theodore Twombly (Joaquin Phoenix), introvertirani i usamljeni muškarac zaposlen u firmi specijaliziranoj za pisanje autentičnih osobnih pisama za klijente koji ne znaju kako bi svojim voljenima izrazili svoje osjećaje. Nakon raspada braka, Theodore živi sam u luksuznom stanu, potajno nesretno zaljubljen u svoju najbolju prijateljicu Amy (Amy Adams), narcisoidnu djevojku i kreatoricu računalnih igara koja živi u istoj zgradi.

Nakon što si kupi inovativni računalni sustav s umjetnom inteligencijom i pridodanom osobnošću, Theodore mu dodijeli ime Samantha (Scarlett Johansson) i s njom počne razvijati sve bliskiji odnos. Zbog neobične priče i bezvremenske ljubavne tematike, Ona je zanimljiva reinterpretacija romantične komedije koja se, između ostalog, uvelike dotiče problematike odnosa ljudi i tehnologije.