Što ako Kina preuzme Tajvan? Svijet je počeo tražiti odgovor
Apple, pa i sam TSMC planiraju otići što dalje od Tajvana. Je li to kraj tehnološke ovisnosti o otoku koji leži samo 130 kilometara od kineske obale? Ili samo novi raspored karata u poluvodičkoj igri u kojoj Tajvan još uvijek drži adute?
Kako smo javili, postignut je preliminarni sporazum između Applea i Intela, na čemu se radilo dulje od godinu dana. Intel će proizvoditi čipove za Appleove uređaje, prema Appleovim dizajnima, istim modelom po kojem već radi TSMC. Nije poznato hoće li to biti čipovi za iPhone ili Mac ili neki treći proizvod. Ono što je poznato jest da je vlada Sjedinjenih Država prošle godine postala Intelov najveći dioničar i da je ta ista vlada bila aktivni posrednik koji je Applea doveo za pregovarački stol. Moglo bi se reći da je na djelu poslovni deal zaogrnut plaštom državnog intervencionizma.
Nije Intel bolji od TSMC, ali...
Tim Cook je na posljednjem kvartalnom sastanku rekao nešto što Apple rijetko govori naglas: iPhone 17 modeli mogli su se prodati u većim količinama, ali nije bilo dovoljno A19 i A19 Pro čipova. Apple, koji godišnje prodaje više od dvije stotine milijuna iPhonea, morao je javljati trgovcima: skladišta su prazna. Razlog: TSMC nije mogao isporučiti dovoljno jer Apple čeka u redu zajedno s Nvidijom da se isporuče ogromne narudžbe koje su zagušile proizvodne linije. TSMC, inače, postaje veći problem od samog neisporučivanja: političari i poslovnjaci užasavaju se koncentracije kapaciteta na jednom geografskom punktu, 130 kilometara od kineske obale. To nije samo ekonomski već geopolitički rizik.
Zato Apple ne ulazi u partnerstvo s Intelom jer vjeruje da je Intel bolji od TSMC-a, nego zato što mu treba drugi, moglo bi se reći, zasad rezervni dobavljač. Ova diversifikacija nije samo poslovno mudar potez - to je plan preživljavanja u budućnost, jer svi se nadaju da neće doći dan kad se veliki susjed uputi ratnim brodovima na izgubljeni mu otok.
Trumpove carine pokopale ideju o Tajlandu
Za Apple, Tajvan je već prije naslutio da je rizična destinacija, pa je rješenje trebao biti Tajland. Ne za čipove, nego za računala: proizvodnja Macova preseljena je u Tajland iz pogona koji je od 2013. radio u Sjedinjenim Državama, i to je bila sasvim razumna poslovna odluka - niži troškovi rada, dobra logistična infrastruktura, dovoljno daleko od Kine pa se ne broji kao kineska roba. Jugoistočna Azija je u zadnjem desetljeću postala standardna odrednica za svakoga tko je tražio alternativu kineskim tvornicama, a Tajland je unutar te regije izgledao stabilno i predvidljivo.
Predvidljivost je završila s Trumpovim taksama. Prijetnja o stotinu posto carine na poluvodiče, izgovorena u Ovalnom uredu dok je Tim Cook sjedio nasuprot: ako gradite u Sjedinjenim Državama, nema naplate. Tajland je odjednom postao nesigurna i skupa destinacija. Cijela logika jugoistočnoazijskog lanca opskrbe - premjesti se iz Kine, ali ostani blizu Azije - počela se raspadati čim su došle Trumpove carine.
Apple nije jedini koji odlazi s Tajvana
TSMC i sam gradi u Arizoni: šest fabova (vidi okvir), dva pogona za napredno pakiranje, istraživačko-razvojni centar, ukupna investicija od sto šezdeset i pet milijardi dolara. Ali Tajvan je uveo pravilo: inozemne TSMC tvornice moraju raditi s tehnologijama najmanje dvije generacije iza najnaprednije koja se koristi na otoku. Arizona dobiva 3nm dok Tajvan ima 2nm. Arizona će dobiti 2nm dok Tajvan bude na N2P ili čemu god dođe sljedeće. Taj jaz nije slučajan: Tajvan namjerno zadržava korak ispred. Tvornice mogu biti u Arizoni, ali najnaprednija tehnologija ostaje kod kuće.
Samsung gradi u Tayloru u Teksasu i tamo planira 2-nanometarsku produkciju do kraja ove godine, potencijalno i prije TSMC-a u SAD-u. Tesla je Samsungu dodijelio ugovor od šesnaest i pol milijardi dolara za AI6 procesor. Elon Musk je potvrdio da će Samsung i TSMC dijeliti produkciju AI5 čipa. S gotovo polovicom TSMC-ovih 2nm kapaciteta već ugovorenih između Applea i Nvidie, Qualcomm, AMD i Google sve otvorenije razgovaraju sa Samsungom. Korejski gigant koji se godinama mučio uhvatiti TSMC sada prima narudžbe od kompanija koje je TSMC prestao moći primiti.
I Indija ima ambicije u poluvodičkoj industriji: vlada je objavila India Semiconductor Mission 2.0, program razvoja. Tata Electronics i tajvanski Powerchip zajedno grade tvornicu vrijednu deset i pol milijardi dolara u Gujaratu. Micron je otvorio pogon za pakiranje i testiranje čipova. Sve to zajedno, za sada, daje Indiji vjerodostojnost partnera na kojeg će se računati, ali u budućnosti, jer se tako specijalizirane tvornice ne grade preko noći.
Može li Intel iz provalije?
Najveću prednost za Silicijsku dolinu, pa i Apple, ima Intel, koji je već u Sjedinjenim Državama, i to mu je jedina prednost nad svima ostalima na ovom popisu, posebno glede carina i geopolitičke logistike. Problem je što tu prednost Intel nije znao unovčiti godinama. CEO Lip-Bu Tan fokusira se na 18A i 14A - interna oznaka za generaciju proizvodnog procesa, koja u praksi govori koliko je mali najmanji tranzistor koji tvornica može napraviti. 18A otprilike odgovara onome što TSMC zove 2nm, a 14A dolazi 2028. Godinama je Intel kasnio za konkurencijom po jedna do dvije generacije - što u ovoj industriji nije zaostatak, to je provalija. Ako 18A stvarno profunkcionira u masovnoj produkciji, Intel se po prvi put u dugo vremena vratio na isti stol s velikanima. Stoga sporazum s Appleom nagovještava da je Intel dorastao proizvoditi najsuvremenije čipove, jer Apple ne daje čipove nekome tko tehnološki zaostaje. Ako se sve to materijalizira u tvorničke narudžbe, Intel dobiva ono što mu najviše treba: stabilan, velik, prestižan naručitelj koji financira rehabilitaciju. To su shvatili i u Washingtonu, jer po njihovoj kvalifikaciji Intel spada u onu famoznu grupu TBTF - prevelik, odnosno preznačajan da propadne.
Bez Tajvana nema tehnologije - ili ipak ima?
A u tu grupu, što se tiče globalne tehnološke industrije, svakako spada i Tajvan. Tajvanski potpredsjednik vlade rekao je Washingtonu da premještanje četrdeset posto kapaciteta, koliko je zatraženo, nije teško ni skupo nego nemoguće. Ekosustav građen desetljećima, od inženjerskog obrazovanja do kulture preciznosti u fabovima, ne premješta se administrativnom odlukom. Kašnjenja u TSMC-ovim američkim pogonima to već dokazuju u praksi: nema dovoljno radnika, a produkcijska kultura nije softver koji se instalira.
Silicijski štit - ideja da je Tajvan prevelik da propadne u geopolitičkom smislu, jer bi njegovo uništavanje srušilo globalnu tehnološku infrastrukturu - nije rečeno bez razloga. U ovom trenutku Tajvan ostaje jednako važan i ne gubi posao, ali gubi nešto vrjednije: monopol. Zato je preliminarni sporazum između Applea i Intela još jedna pukotina u tom silicijskom štitu.