U skučenoj učionici u Taipeiju četrdesetosmogodišnji zaposlenik prehrambene tvrtke prvi put u životu drži upravljač drona i pokušava ga, zamišljajući da pilotira avion, provesti kroz stazu obilježenu čunjevima a da ga ne razbije. Oko njega dvadesetak polaznika, više od polovice žene, dvoje tinejdžera, umirovljenica od šezdeset pet godina. Riječ je o prvom tajvanskom tečaju civilne obrane za pilotiranje dronovima, pokrenutom u svibnju, koji do kolovoza nema slobodnih mjesta.

Tečaj vodi Kuma Academy, nevladina organizacija za civilnu obranu, a njigovu je misiju inspirirao rat u Ukrajini, gdje dronovi nose sve veći dio ratnog tereta. Tajvan, nad kojim stalno visi kineska prijetnja, smatra da su u slučaju invazije bespilotni sustavi korisni za izviđanje preko planinskog terena otoka.

Nacija pod oružjem

Ideja da se građanstvo naoruža kao dopuna regularnoj vojsci nije nova; stara je koliko i moderna država. Francuska revolucija nazvala ju je 1793. levée en masse, nacijom pod oružjem. Švicarska ju je institucionalizirala u model u kojem svaki muškarac drži pušku kod kuće. Američki ustav upisao ju je u amandman o miliciji. A za čitatelja u ovim prostorima paralela je još bliža i tragičnija: Teritorijalna obrana i doktrina općenarodne obrane počivale su na istoj premisi, da je svaki građanin, učitelj jednako kao i radnik, dio obrambenog aparata.

Novo, dakle, nije građanin-vojnik. Nov je predmet u njegovim rukama. Stoljećima je naoružani civil držao pušku, poznavao lokalni teren i  bio spremnost da se umre na pragu vlastite kuće. Dron to mijenja jer razdvaja ruku od mete: operater sjedi kilometrima daleko, gleda kroz kameru. Upravo zato tajvanski dronovi u učionici nemaju GPS ni autopilot, lakši su od sto grama i uče se letjeti isključivo na pogled kroz ekran i refleks ruke koja upravlja dronom. Razlog za tu tehničku rudimentarnost je što komercijalni, automatizirani dronovi u ratu otkazuju zbog elektroničkog ometanja, pa se operater mora osloniti na vlastitu reakciju.

Promatrači dok politika ne odluči drugačije

Dronovi u učionici u potpunosti su tajvanske proizvodnje. To nije lokalpatriotizam, nego ista logika koja Ukrajinu navodi da kineske komponente istiskuje iz vlastitog dronskog sustava. Onaj tko ovisi o tuđem hardveru ovisi i o tuđoj odluci da ga u kritičnom trenutku isključi, što nije specifično samo za dronove već i za svu vojnu opremu.

Organizatori naglašavaju da cilj nije naoružati civile, nego ih iz pasivne obrane, obično sklanjanja u skloništa, prevesti u aktivniju ulogu promatrača i sakupljača informacija. Vještina koja se uvježbava, pilotiranje na pogled bez automatike, identična je vještini koja se traži od operatera napadačkog FPV drona u Ukrajini. Mala je, dakle, razlika jer između izviđačkog leta i napada stoji jedino odluka da se ispod letjelice objesi naboj, a tu odluku obično donosi politika.

Civil koji pilotira napadački dron je meta

Tu počinje dio koji komplicira takve tečajeve i samu ideju naoružavanja civila. Međunarodno humanitarno pravo razlikuje vojnika od civila, koji ne sudjeluje u neprijateljstvima i ne smije biti meta. U trenutku kad isti taj civil pilotira napadački dron, on tu zaštitu gubi i postaje legitiman ratni cilj, bez obzira na to što se u evidenciji vodi kao zaposlenik neke kompanije.

Ukrajinske volonterske dronske jedinice, sastavljene od ljudi koji su dvije godine ranije bili programeri ili vozači, već su izbrisale granicu između vojnog i civilnog na strani branitelja. Tajvanski tečaj samo formalizira ono što rat svaki put iznova pokaže: kad regularna vojska procijeni da je nedostatna, država posegne za građanstvom, a tehnologija koja je jučer bila hobi, jer su se snimala dvorišta, preko noći postaje obrambena infrastruktura.