Priče o elementima #40: brom – smrdljivac kojega otkrivač nije vidio
Brom je 35. član periodnog sustava i treći halogeni element. Otapa se u vodi, pa u tome treba tražiti razlog zašto kemičar koji ga je prvi priredio nije u njemu prepoznao novu elementarnu tvar
Sjećam se jednog vrlo lijepog kemijskog pokusa iz moje mladosti: u epruvetu ili tikvicu staviš hipermangan (kalijev permanganat, KMnO4), u nju uliješ malo solne kiseline (HCl), a potom brzo začepiš. Reakcijom te dvije kemikalije nastaje klor, žutozeleni plin, koji zatim kroz staklenu cjevčicu uvodiš u vodu – i ona pocrveni poput krvi.
Izraz „u vodu“ sam napisao radi dramskog efekta, radi postizanja osjećaja napetosti u čitatelja. U stvarnosti nije riječ o vodi, H2O, nego o bezbojnoj vodenoj otopini kalijeva bromida, KBr. Sve su se te kemikalije nekoć, kada su se ljudi mnogo manje bojali kemije nego danas, mogle bez veće muke nabaviti u ljekarni, trgovini boja i lakova ili fotografskog pribora. Danas bi se, da taj pokus prikaže profesor u razredu, već našao roditelj koji bi ga tužio da truje djecu otrovnim plinovima. Što ćemo, držanje lava u kući, skakanje sa stijena ili veranje po liticama nije opasno, ali izvođenje kemijskih pokusa jest. Zato više nitko niti zna niti razumije kemiju.

Na svu sreću za kemijsku znanost njezini sljedbenici nekoć nisu bili tako osjetljivi. Tako je bilo i s otkrićem broma, halogenog elementa koji je prvi put nastao upravo spomenutom reakcijom (2 KBr + Cl2 → 2 KCl + Br2). Njega ćete lako pronaći u periodnom sustavu čak ako ne znate da pripada 17. (7B) skupini. Imate li naime tablicu u kojoj je, poput one koja mi je pred očima, agregatno stanje elementa prikazano bojom kojom su otisnuta slova njegova simbola, vidjet ćete da su samo dva elementa otisnuta plavo: živa i brom. To su jedina dva elementa koja su tekućine pri sobnoj temperaturi: živa ima talište -39, a brom -7 stupnjeva Celsiusa. Brom se otapa u vodi („bromna voda“), no samo 33,6 grama po litri. Otopite li u vodi dovoljno kalijeva bromida i uvedete li u nju dovoljno klora (za to će vam već trebati lijevak za dokapavanje, onaj s pipcem) možete vidjeti čisti brom. On će se raslojiti od bromne vode te pojaviti na dnu tikvice u punom sjaju svoje crvene boje. Brom je naime teži od vode, gustoća mu iznosi 3,122 g/cm3.
Upravo tom reakcijom, oksidacijom bromida klorom, njemački je kemičar Justus Liebig 1826. godine prvi dobio brom. Nije naravno u vodi otopio kalijev bromid, jer za njega nije znao, nego je klor uvodio u matični lug iz kemijske tvornice u Salzhausenu kojoj su sirovinu davali obližnji slani izvori. Pa ipak, Liebigu uz mnoga kemijska otkrića ne pripada i otkriće broma. Zašto?
Jednostavno zato što crvenu tekućinu koja je nastala pri tom pokusu nije smatrao novom elementarnom tvari nego spojem joda i klora, ICl. To što je mislio, dobro je mislio, jer je mislio: reakcijom klora s jodidima, kojih ima u matičnom lugu, nastaje jod, pa što je logičnije nego da se novonastali jod spaja s klorom. No sve što je logično ne mora biti istinito. Iako je taj kemijski spoj (ICl) već bio poznat kemičarima – jer ga je 1814. godine sintetizirao Joseph Louis Gay-Lussac – to ipak nije bila tvar koju je dobio Liebig uvodeći klor u matični lug. Valjda ga je zavarala slična boja, jer je jodov monoklorid tvar crvenosmeđe boje. Da je htio dalje istraživati, vidio bi da je dobio tekućinu, a ne krutu tvar s talištem, ovisno o kristalnoj modifikaciji, 13,9 ili 27,2 oC.

Više je sreće (čitaj: intuicije i upornosti) imao njegov francuski kolega Antoine Jérome Balard koji je iste godine dobio brom, ali ne iz vode slanih izvora nego iz matičnog luga nakon izdvajanja soli iz morske vode i ne uvođenjem klora nego reakcijom sumporne kiseline i manganova dioksida, MnO2. Dobio je isto što i Liebig, ali se potrudio da do kraja istraži narav nove tvari. To znači, prije svega, da je brom odvojio destilacijom. Nakon toga je ustanovio njegovu sličnost s klorom i jodom (fluor još nije bio otkriven), pa je to navelo Jönsa Jakoba Berzeliusa da sva tri elementa podvede pod istu skupinu, skupinu halogenih („solotvornih“) elemenata.

Novootkrivenom elementu Balard je dao časno ime brom, od grčke riječi bromos – smrad. (Naš mu je jezikoslovac Bogoslav Šulek dao ime smrdik; bromidi su postali smrdiši, a bromovodična kiselina smrdovina).
I tako je još jedan kemijski element krenuo u život. A život mu je bio pun neočekivanih obrata, da ne kažem primjena. Brom se mnogo koristio u fotografiji jer se ona temeljila na fotokemijskoj reakciji čestica srebrova bromida, AgBr, na fotografskoj ploči ili filmu. Najviše se pak broma koristilo u proizvodnji benzina. Da bi se naime povećao oktanski broj, benzinu se dodavalo tetraetilolovo, Pb(C2H5)4, no da olovo ne bi zaostajalo u motoru (taložeći se na klipovima i cilindrima), gorivu se dodavao i dibrometan, CH2BrCH2Br. Pri gorenju bi naime nastajao olovni bromid, PbBr2, koji bi u obliku pare (vrelište 916 oC) ili kapljica (talište 373 oC) izlazio iz motora.
Ta su vremena iza nas. Analognu je fotografiju potisnula digitalna, a tetraetilolovo se više ne dodaje benzinu, osim onom koji pogoni klipne avionske motore. Ipak, brom se još uvijek proizvodi reakcijom klora i slane vode koja potječe iz naftnih bušotina ili iz mora. Ovaj posljednji izvor je posebno zanimljiv, jer u morskoj vodi ima samo 0,0065 % broma (65 g po toni), no ipak ga se iz nje isplati izdvajati, a da se pritom prethodno ne koncentrira. Primjena? Spojevi se broma koriste u kemijskoj sintezi, i kao reagensi i kao otapala. O tome bi se dalo mnogo pisati, no bit će dovoljno reći da bez broma ne bi bilo mnogih lijekova, pa ni kalijeva bromida – koji se nekoć koristio kao lijek za smirivanje živaca. (U mojoj sam mladosti često znao čuti da nekome tko se jako naljutio kažu: „Uzmi malo broma!“)

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.