U eri u kojoj je glazba dostupnija no ikad, a više od tri četvrtine korisnika interneta sluša ju putem streaming servisa, paradoks nikad nije bio očitiji - milijarde streamova rijetko se pretvaraju u značajne prihode za većinu glazbenika.

Dok platforme poput Spotifya i Apple Musica prijavljuju rekordne isplate nositeljima prava, umjetnici na kraju lanca često se bore s iznosima koji se mjere u djelićima centa po streamu. Ključ problema leži u složenom i često netransparentnom sustavu raspodjele novca koji favorizira superzvijezde i ostavlja nišne izvođače u neizvjesnosti.

Pro-rata vs. korisnički usmjeren model

Način na koji se novac od vaše pretplate distribuira ovisi o jednom od dva dominantna modela. Velika većina platformi, uključujući tržišne lidere Spotify i Apple Music, koristi takozvani pro-rata model. Zamislite da se sav prihod od pretplata i oglasa na globalnoj razini slijeva u jedan golemi, zajednički fond.

Iz tog se fonda novac zatim dijeli proporcionalno udjelu u ukupnom broju streamova. Ako, primjerice, Taylor Swift generira pet posto svih mjesečnih streamova na platformi, njezini nositelji prava dobit će pet posto ukupnog fonda. Ovaj sustav inherentno nagrađuje masovnu popularnost i volumen, bez obzira na to slušaju li njezine pjesme korisnici s besplatnim ili premium računima.

S druge strane, platforme poput Deezera i Tidala uvele su korisnički usmjeren (user-centric) ili artist-centric model. Ideja je jednostavnija i po mnogima pravednija - novac od vaše mjesečne pretplate ide isključivo izvođačima koje ste vi osobno slušali. Ako cijeli mjesec provedete slušajući samo jednog izvođača, cjelokupni dio vaše pretplate namijenjen glazbenicima otići će upravo njemu. Ovaj model daje veću težinu svakom pojedinom slušatelju i njegovim navikama te pruža veću financijsku stabilnost nišnim izvođačima s posvećenom, ali manjom bazom obožavatelja.

Koliko onda vrijedi jedan stream?

Kada se sve svede na konkretne iznose, razlike među platformama postaju drastične. Iako stopa po streamu varira ovisno o lokaciji slušatelja, vrsti pretplate i ugovorima s distributerima, prosječne procjene za 2026. godinu otkrivaju jasan jaz.

Spotify, unatoč najvećem tržišnom udjelu, nudi jednu od nižih stopa, koja se kreće između 0,003 i 0,005 američkih dolara po streamu. To u praksi znači da je za zaradu od otprilike 1.000 dolara potrebno prikupiti između 200.000 i 330.000 streamova. Kako bi dodatno "očistio" sustav, Spotify je uveo i prag prema kojem pjesma mora imati minimalno 1.000 streamova godišnje da bi uopće počela generirati prihod.

Apple Music stoji osjetno bolje, s prosječnom isplatom od oko 0,01 dolara po streamu. Zahvaljujući modelu koji se oslanja isključivo na pretplatnike, za istih 1.000 dolara potrebno je prikupiti značajno manjih stotinjak tisuća streamova. Platforma dodatno nagrađuje izvođače koji nude glazbu u Spatial Audio formatu s do 10 posto višim tantijemima. Tidal je i dalje poznat kao najizdašniji, s isplatama koje često prelaze 0,012 dolara, dok je YouTube Music na dnu ljestvice zbog golemog udjela besplatnih korisnika koji slušaju glazbu uz oglase.

Tko zapravo dobiva prihod?

Najveća zabluda jest da streaming servisi plaćaju izravno izvođačima. U stvarnosti, platforme zadržavaju otprilike 30 posto prihoda, dok preostalih 70 posto isplaćuju nositeljima prava. Taj se iznos dalje dijeli na dva glavna dijela. Veći dio, oko 55-60 posto, odlazi na prava na snimku, što znači diskografskoj kući ili, u slučaju neovisnih glazbenika, digitalnom distributeru.

Ako je umjetnik pod ugovorom s izdavačem, kuća uzima lavovski dio (često i do 85 posto), a izvođač dobiva ostatak. Manji dio, oko 10-15 posto, namijenjen je autorskim pravima, odnosno skladateljima i tekstopiscima, a taj novac prikupljaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Umjetnik je, dakle, posljednji u dugačkom lancu naplate.