Naša ljetna romansa s najnovijim uratkom američkog scenarista i redatelja Jeffa Nicholsa (Mud, U zaklon, Midnight Special), započela je sasvim slučajno – na krstarenju.

Doduše, ne divnim plavim Jadranom već modrim stranicama multipleksa s (navodno) pet zvjezdica, a na kojima se dotični uznosito kočoperio među svom tom konfekcijskom kramom o tornadima, egzorcizmima, zlonamjernim vanzemaljcima i inim (nat)prirodnim nepogodama.

Ne toliko zbog Toma Hardyja, Austina Butlera ili Jodie Comer koji su se mrgodili na digitalnom filmskom plakatiću, koliko zbog onoga što se nalazilo na njegovom podnožju – motora. Pošten film o jahačima brundavih čeličnih konja nismo pogledali valjda još od Benedekovog Divljaka iz 1953., odnosno Hopperovih Golih u Sedlu iz 1969. godine. I kako da Bajkerima (The Bikeriders) sada odolimo!?

Naravno, nikako, pa smo stoga odmah rezervirali kartu i spremno pohitali u najbližu ispostavu vašeg i našeg omiljenog multipleksa, a ne bismo li saznali što nam je to Nichols ovoga puta priredio.

Eh, kako su samo Bajkeri obećavajuće počeli. Onako kako svaki pravi film za još pravije muže i treba početi. U birtiji.

Sjedi tako naš filmski junac Benny (Austin Butler) za šankom, puši, pije i razmišlja. Da skratimo, Benny brine svoju brigu. Kad li se iznenada pojave dva krupna klipana te jedan od njih glasno povikne: „Hej, ne možeš to nositi ovdje!”, misleći pritom, dakako, na Bennyjev kožnjak – znak pripadnosti zloglasnim Vandalima.

„Ako nećeš sam skinuti tu jaknu, ja ću ti je skinuti, pa ti je omotati oko #psovka# vrata i zadaviti te!”, ratoborno dobaci drugi. A naš Benny i dalje sjedi, hladan k'o špricer. Baci pogled na jednog, pa na drugog, a zatim onako klintistvudovski muklo kroz zube procijedi: „Ako hoćete ovu jaknu, morat ćete me ubiti.” Mrcine ovaj lakonski savjet, naravno, spremno poslušaju i tako otpočne bjesomučna šora koja će se iz birtije ubrzo preseliti na ulicu.

I baš kad postane najnapetije, sekundu prije no što će Benny zaraditi opak udarac lopatom u glavu, kadar će se zamrznuti. Zatim ćemo začuti sjetni ženski glas u offu, na platnu će osvanuti velikim bijelim štampanim slovima ispisan naslov filma, a potom će uslijediti preostalih stotinjak minuta Nicholsovog ambicioznog sedmoumjetničkog nedonošča. Dugih, dugih, dugih minuta u kojima će Bajkeri sve manje podsjećati na Dobre momke u kožnjacima...

...a sve više na film inspiriran knjigom fotografija. Točnije, The Bikeridersima (1968.) američkog fotoreportera Dannyja Lyona, a koji je od 1963. do 1967. marljivo bilježio zgode i nezgode pripadnika čikaškog ogranka Outlaws Motorcycle Cluba na kojima su Vandali zasnovani.

Ovo, naravno, samo po sebi ne bi predstavljalo nikakav problem. Zaboga, pa filmove odvajkada spravljamo od praktički svega što se u datom trenutku nađe na lageru – stvarnih događaja, romana, opera, ranijih filmova, slikovnica, stripova, pa čak i emojija (istina, izrazito neuspješno). Međutim, s obzirom na to da je Nichols evidentno bio daleko zainteresiraniji za dočaravanje bajkerske supkulture i onodobnog zeitgeista nego li za konstruiranje koherentnog narativa, film se ipak našao u neobranom grožđu.

Vidite, iako podosta analeptični Bajkeri tehnički jesu zaokruženi dvama intervjuima s Bennyjevom suprugom Kathy (Jodie Comer), ovakav „kolažni” pristup rezultirat će gotovo besciljnim lutanjem od prizora do prizora.

U jednom času tako ćemo svjedočiti Bennyjevom i Kathyjinom sudbonosnom susretu u birtiji u kojoj će romantiku kvariti jedino jak zadah amonijaka i žestice u zraku. U drugom otkriti da je Johnnyja (Tom Hardy) na osnivanje Vandala potaknuo baš Brando u Divljaku. U trećem će Vandali birtiju u kojoj su dva loša zaskočila Miloš... Bennyja spaliti do temelja. A već u četvrtom ćemo, pak, prisustvovati bajkerskom pikniku koji, narafski, neće moći proći bez šaketanja i obligatornog opijanja.

Nažalost, što će film više odmicati, to će bivati jasnije da će najvećim kolateralnim žrtvama ovakvog paradiranja nedorečenim vinjetama biti dvije narativne linije koje bi trebale činiti živo, kucajuće srce Bajkera.

Svojevrsni ljubavni trokut Benny-Kathy-Johnny (Kathy će, jasno, htjeti da se Benny skrasi, dok će Johnny u dotičnome vidjeti svoga nasljednika) tako će djelovati bolno okljaštreno već i stoga što ćemo o Kathyjinoj i Bennyjevoj strastvenoj ljubavi mnogo više slušati, nego što ćemo joj svjedočiti.

S druge strane, prodor vijetnamskih veterana i nadobudnih mladaca te posljedična (de)evolucija Vandala iz huligana oboružanih skakavcima (noževima, ne insektima) u punokrvne krimose sklonije revolverima, u najboljem slučaju ostavljat će dojam dopunskog plot pointa koji je Nichols odlučio nakalemiti u zadnji čas. Čisto zato kako mu ne bi prigovarali da je snimio kriminalističku dramu u kojoj pravog kriminala uopće nema, odnosno kako bi mogao još malo kopirati starog zanatliju Scorsesea.

Nevoljama tu, avaj, ipak neće biti kraj jer Nichols se neće proslaviti ni kada je posrijedi portretiranje testosteronom nabijenih autsajdera podjednako revoltiranih kako učmalim ostacima ideala pedesetih, tako i brzokopnućom hipičijom šezdesetih. Aspekt koji bi u Bajkera zbog njihove mozaične strukture mogao biti najjači, ali koji će ispasti možda i najslabiji.

I pritom ne mislimo samo na one sporedne-koliko-i-jednonotne likove poput Zipca (Michael Shannon) koji se panično boji obrazovanja, Funny Sonnyja (Norman Reedus) koji nikada ne pere zube ili Cockroacha (Emory Cohen) kojem bube predstavljaju krucijalan dodatak prehrani. Naime, zbog komične preraspodjele minutaže i neprestanog premještanja fokusa od viroznog manjka dubine podjednako pati i trolist do kojeg bi nam trebalo biti najviše stalo.

O Kathy kao fokalizatorici gledatelj će tako moći saznati tek to da se radi o laprdavoj, pristojnoj djevojci iz srednje klase koja pada na loše momke. O Johnnyju da je kolovođa divlje horde s kojim nema puno zezancije, ali kojem bi bilo puno pametnije da večeri provodi kući s obitelji umjesto da jurca uokolo k'o zadnji balavac. A o ljepuškastom Bennyju, pak, praktički ništa izuzev toga da je tvrdokorni muškarčina vulgaris koji je zbog slobode spreman žrtvovati i rođenu majku, i Boga, i svu gladnu djecu u Africi zajedno.

Uistinu, jedino što Bennyja spašava od potpunog zaborava kad nije u kadru (često) činjenica je da ga tumači Austin Butler. Glumac koji em posjeduje stanovitu magnetičnost, em ima prethodnog iskustva u tumačenju wannabe James Deanova (npr. Gospodari zraka).

Srećom, za Austinom nimalo ne zaostaju ni drugi glumci, a koji se svi odreda trude unijeti nasušan dašak života u neraspisane likove koji su ih dopali.

Comer je simpatična (zanemarimo li iritantan čikaški naglasak), Hardy je mumljav k'o Brando u Odsjaju u zlatnom oku, Toby Wallace dovoljno uvjerljiv kao „The Kid”, Reedus se očito dobro zabavlja u epizodnoj ulozi, dok se Shannon, k vragu, ne pojavljuje u svakom Nicholsovom filmu tek tako, bez razloga. Glumačke izvedbe stoga bi ujedno valjalo ocijeniti i kao jednu od tek dviju zaista svijetlih točaka Bajkera.

Za onu drugu, pak, uz Nicholsa (koji je mnogo bolji redatelj nego scenarist) ponajviše će biti zaslužni neki drugi stalni suradnici. Direktor fotografije Adam Stone, scenograf Chad Keith i kostimografkinja Erin Benach, a koji su usprkos relativno skromnom budžetu (30-40 milijuna dolara) ne samo oživotvorili jedno davno minulo doba (1965.-1973.), već mu također podarili toplu te pomalo ranojesenju, nostalgičnu patinu. Onu koju će u stopu pratiti fini soundtrack u kojem sve frca od The Stoogesa, The Animalsa, Vana Morrisona, Muddyja Watersa i drugih krotitelja nota kojima se nema što prigovoriti.

Nije puno, ali u kombinaciji s endemskom bajkerskom tematikom ipak dovoljno da nam ne bude žao što smo se bez previše razmišljanja upustili u našu ljetnu romansu, pa makar se dotična u konačnici pokazala prikladno kratkog daha...