Carstvo Zagrizene Jabuke, u određenim kuloarima znano i kao Apple, namjerilo se na znanstvenofantastične serije, pa ne pušta.

Toliko da smo samo tijekom posljednja dva-tri obilaska Zemlje oko Sunca na Apple TV+-u imali prilike gledati sve od robota-domaćica (Sunny), preko fizičara i astronauta koji lunjaju po paralelnim svjetovima (Crna tvar, Konstelacija), do neustrašivih mehaničarki kojima je istina draža i od Platona i od mira u kući (Silos).

Nema, dakako, u fiksaciji na znanstvenofantastične serije ništa loše – dapače. Međutim, jedna od nesretnih nuspojava takve besramne hiperprodukcije jest i neujednačena kvaliteta sadržaja, pa tako svaki izvrstan uradak (npr. Severance) bezrezervno prate i barem jedan neprobavljiv (npr. Hello Tomorrow!), te čitava bulumenta onih osrednjih.

Tako smo došli do serije kao što je Murderbot – najnovije uzdanice kreatora Paula i Chrisa Weitza (Američka pita, Sve zbog jednog dječaka), koja je bazirana na romanesknom serijalu spisateljice Marthe Wells, a koja će malo koga oboriti s nogu.

Vidite, nije stvar u tome da Murderbot nema sve ključne sastojke potrebne za spravljanje jedne ukusne igrane serije po mjeri pravih gurmana – jer ih tehnički ima.

Za početak, tu je već i sam setting: daleka budućnost u kojoj beskrupulozne mega-korporacije satiru sve što se zatekne između njih i profita (dakle, tvrda znanstvena fantastika) dušu je dala za satirizaciju mnogobrojnih patologija (vrlo) kasnog kapitalizma.

Odmah potom tu je i prokušana, ali ipak primamljiva premisa: neobičan glavni junak (Alexander Skarsgård) silom prilika zatekao se u podjednako neobičnom društvancu sazdanom od pojedinaca s kojima ne samo da nema nikakvih dodirnih točaka, već pred kojima također mora skrivati opasnu tajnu.

To što je spomenuti „glavni junak” odnedavno autonomni („opasna tajna” zbog koje bi mogao završiti u kiselinskoj kupki) sigurnosni android (238776431, Murderbot za prijatelje) u potrazi za svojim pravim ja, a „neobično društvance” ono nesnosno empatičnih „hipi-znanstvenika”, premisu, pak, čini još primamljivijom. Tim više što uloga ciničnog, poludepresivnog te mizantropski nastrojenog androida, kojem je sve ono što je ljudsko itekako strano, markantnom švedskom glumcu pristaje kao budali šamar.

A da i ne spominjemo da je Apple u Murderbota ulupao dovoljno para da isti ostavlja utisak jedne visokobudžetne, ako već ne i vizualno upečatljive serije (već stoput viđena blago „isprana” estetika, dominacija bež tonova itd.).

Pa dobro, a što to onda točno šteka?

Šteka, avaj, praktički sve ostalo, a zbog čega čedo braće Weitz iz epizode u epizodu nikako ne uspijeva dosegnuti svoj puni potencijal.

Naime, premda se Murderbot uokolo reklamira i kao humoristična, i kao akcijska znanstvenofantastična serija, dotični ipak nije niti nešto posebno bombastičan, niti nešto pretjerano smiješan.

Bombastičan ne može biti jer je akcijskih scena jednostavno premalo, a s obzirom na to da je Murderbot, suprotno nadimku, znatno zainteresiraniji za bindžanje serija (napose sapuničaste parodije Zvjezdanih staza), negoli za masakr.

Što se humora tiče, zahvaljujući povremeno uspjeloj, „suhoj” (tzv. dry humor) doskočici (npr. zaglavivši u ždrijelu kolosalne vanzemaljske stonoge, Murderbot zaključuje: „Stvorenje je imalo stvarno velika usta. Srećom, ja sam imao stvarno veliku pušku.”), serija, istina, stoji nešto bolje. Međutim, kako se humoristični nasrtaji mahom svode na unutarnje monologe u kojima se naš autistični antijunak gnuša ljudskog roda, koliko će vas serija uspjeti nasmijati moglo bi prvenstveno ovisiti o vašem pragu tolerancije na ponavljanja s varijacijama.

U slučaju, pak, da ne otkidate na Murderbotove sarkastične opservacije u stilu Sheldona iz Teorije velikog praska, u oči bi vas moglo još neugodnije ubadati i to da je Murderbot zapravo začuđujuće bezdogađajan.

To jest, da je posrijedi serija u kojoj (ionako mršava) radnja u užem smislu (zgode i nezgode znanstvene ekspedicije nasukane na negostoljubivu planetu) biva prečesto podređena prikazima Murderbotovih interakcija s već spomenutim interplanetarnim STEM hipicima.

E sad, iako bi Murderbot teoretski mogao sasvim dobro funkcionirati i kao svojevrsni workplace sitcom (U uredu... u svemiru!), to bi ipak podrazumijevalo da je koncipiran kao sitcom (što nije), odnosno koliko-toliko interesantne sporedne likove.

Nažalost, ne samo da braća Weitz takve likove (njih sveukupno pet-šest) nisu napisali, nego ni (očito nezainteresirani) glumci u iste nisu uspjeli udahnuti makar i zericu života. Štoviše, uz eventualni izuzetak voditeljice Mensahe (Noma Dumezweni) i „nadograđenog” (augmented) tehničkog stručnjaka Gurathina (David Dastmalchian), neprikosnovene mater familias i dežurnog sumnjičavca, dotične je teško čak i razaznati, a kamoli da plijene pozornost.

Znači li to da dužnost da zabavi gledatelja tijekom tih dvadesetak minuta, koliko traje epizoda Murderbota, opet pada gotovo isključivo na pleća ubogog Skarsgårda? Itekako. A znači li to ujedno i da Murderbotu ne trebate pružiti šansu? Ne nužno, pogotovo ako se ubrajate među fanove predloška.

Ipak, ako ste (poput nas) očekivali kakav obarajući amalgam Douglasa Adamsa, The Outer Worldsa i, recimo, Detroit: Become Humana ili nešto slično, sudeći po trima dosad izašlim epizodama, slobodno možete produžiti dalje.