Borderlands ili kako smo naučili cijeniti Uwea Bolla
Iako definitivno nije najgori film koji smo u životu imali nesreću pogledati, iznenađujuće neuspjeli Borderlands svakako je jedan od najzamornijih.
Još i prije no što smo se odazvali ljubaznom pozivu iz CineStara da prisustvujemo domaćoj pretpremijeri Borderlandsa, bili smo savršeno svjesni toga da ga ne bije baš bajan glas. Naime, otkako je najnovije čedo Elia Rotha 2015. godine službeno najavljeno do danas, nijedna vijest vezana za ovaj stotinjak milijuna dolara težak projekt nije ulijevala nadu.
Ni to što je na scenariju radilo preko pola tuceta scenarista, ni ekstenzivni reshootovi koje je namjesto Rotha nadgledao Tim Miller, ni prvi utisci Amera, a koji su Borderlands imali prilike pogledati puno prije ostatka svijeta. Baš kao ni to što su ga se Craig Mazin (OG scenarist) i Cate Blanchett više-manje javno odrekli. Mazin tako što je naknadno zatražio da mu uklone ime, a Blanchett, pak, tako što je prihvaćanje uloge u međuvremenu pripisala „COVID ludilu”.
Pa ipak, iako je nesretni Borderlands odmah po izlasku kolektivno popljuvan kao najgori film ove godine, mi svejedno moramo skrušeno priznati da smo, gledajući ga u zavodljivoj IMAX dvorani u Arena Centru, uživali u barem tri stvari.
Prije svega u gratis Red Bullu s okusom tropskog voća, zatim u odličnoj crtanoj reklami koja je prethodila filmu (onoj o superheroju koji ne može spasiti grad jer mu je ponestalo energetskog napitka), a potom i u činjenici da dotični traje svega 101 minutu.
Hvala dragome Bogu da nije trajao duže jer nam u tom slučaju čak ni filanje organizma kofeinom i taurinom ne bi pomoglo da održimo budnost sve do milosrdne pojave odjavne špice.
Dapače, vrlo vjerojatno bismo zakunjali još i prije no što Lilith (Blanchett) otkrije da ju moćni proizvođač oružja Deukalian Atlas (Edgar Ramírez) nije angažirao da spasi „otetu” mu „kćer” Tiny Tinu (Ariana Greenblatt), već kako bi potonju žrtvovao u svrhu otvaranja Vaulta. Drevnog trezora još drevnije eridijanske rase u kojem se krije napredna tehnologija (nekakvi plavkasti kamenčići), a pomoću koje će potonji zagospodariti poznatim galaksijama. Naravno, pod uvjetom da se skupina neprilagođenih zgubidana predvođenih novopečenom vault huntericom Lilith prva ne dokopa vrijednog sadržaja Vaulta i tako ne pomrsi njegov zlokobni plan.
Drugim riječima, zaspali bi još tijekom prvih pola sata Borderlandsa. Filma koji je toliko iscrpljujuć u svojoj ispraznosti da ćete se nakon što ga pogledate osjećati kao da ste upravo odradili dvostruku šihtu u rudniku.
No dobro, okanimo se mi škrte, nekoherentne, nelogične i predvidljive radnje (Lilith je zapravo Sirena!?), tog frankenštajnovskog čudovišta sazdanog od narativnih okrajaka prvih dvaju Borderlandsa i Gunnovih Čuvara galaksije kao najočitijeg filmskog uzora. Osvrnimo se radije na činjenicu da Roth i njegova vesele družina scenarista nisu u stanju napisati ni dijaloge ni likove, a bogami im i sam koncept humora zadaje stanovitih poteškoća.
Vidite, Borderlands je film u kojem se 90% dijaloga svodi na čistu ekspoziciju (svaka riječ koja će izaći iz usta Dr. Tannis/Jamie Lee Curtis), otrcane replike („O, da? Ti i koja vojska?”, „Prestara sam za ovakva sranja” itd.) i uistinu lijene humoristične nasrtaje.
Od šale na račun visine Kevina Harta (Rolanda), preko opetovanih upućivanja na to da je Lilith „scumbag bounty hunter”, pa sve do scene u kojoj svježe izrešetani Claptrap (Jack Black) defecira čahure metaka. Tog, složit ćete se, krunskog dragulja komedije kojeg se ne bi posramio ni pokojni George Carlin, a za koji je Roth inspiraciju pronašao promatrajući svog psića kako obavlja veliku nuždu (uopće se ne šalimo).
E sad, iako pretpostavljamo da bi čin defeciranja osim Rothu, osmijeh na lice mogao izmamiti i onim najmlađim gledateljima koji također još uvijek nisu izašli iz analne faze, već pola sata druženja s „likovima” iz Borderlandsa, pak, većinu gledatelja nagnat će da posegne za apaurinom.
Naime, čak i ako ćete biti u stanju zanemariti bizaran casting (sredovječna Blanchett kao dvadesetogodišnja Lilith ili Hart kao mrgudna mrcina Roland), manjak kemije između glumaca te odreda papirnate karakterizacije, ništa vas neće adekvatno pripremiti na netom spomenutog Claptrapa.
Lika koji u igrama funkcionira isključivo u malim dozama, ali koji će u Borderlandsu biti doslovno sveprisutan te vam se stoga toliko popeti na živce da ćete odahnuti svaki put kad Black prepusti kadar nekom drugom glumcu. Recimo, vječno zapanjenoj Curtis, vidno nezainteresiranom Hartu ili, dakako, Blanchett, a koja će čitavo vrijeme ostavljati dojam kao da jedva čeka da se dokopa svoje luksuzne prikolice ne bi li se isplakala u miru.
Ma, koga mi to lažemo, veselit ćete se čak i Tiny Tini, a unatoč Greenblattičinoj izafektiranoj glumi te kreštavom glasu koji će vam nemilice parati uši.
No dobro i po drugi put. Okanimo se i amaterskih dijaloga, i bezubog humora, i likova koje ni sami glumci koji ih tumače ne umiju opisati (opet se ne šalimo – bacite oko na Hartov ili Curtisin intervju). Borderlands se uokolo reklamira kao (znanstveno-fantastična) akcijska komedija, pa ako već i jest humorističan poput prosječne sjednice Sabora, možda je barem koliko-toliko prolazan kao akcijski spektakl?
Nije.
Kao prvo, onakav sav prepun green screena te općenito upadljivo lošeg CGI-ja (vjerojatno najvidljivije tijekom sekvence potjere), dotični predstavlja prvoklasni napad na očne živce. Štoviše, usudili bismo se čak reći da Pandora djeluje kao da je ispala direktno iz nekog od nastavaka Rodriguezovih Spy Kidsa.
Kao drugo, iako je film režirao Tarantinov mezimac koji si utvara da je veliki redatelj, na hektolitre krvi, osakaćene udove, eksplodirajuće glave i ine radosti kojima Gearboxov looter shooter obiluje možete komotno zaboraviti.
Vidite, premda Borderlands inicijalno jest bio zamišljen i snimljen kao sočni R-rated film, u nekom trenutku konglomerat holivudskih glavonja nadošao je na brilijantu ideju da ga se pretvori u PG-13 film, a što je rezultiralo već spomenutim reshootovima.
Drugim riječima, repetitivne akcijske sekvence u Borderlandsu bit će toliko beživotno beskrvne da će vas opetovani okršaji između Cate Šmajser, ostatka škvadre i Psychoa (praktički jedinog enemyja posuđenog iz videoigara) prije tek dodatno uspavati, nego li razbuditi. A da i ne spominjemo kako će dotične ujedno biti i ne samo diletantski koreografirane, već također i diletantski režirane (bombardiranje nesnosnim shaky camom), odnosno još diletantskije montirane.
Jedan čas tako ćete svjedočiti Hartu koji junački poput Bate Živojinovića napucava pola garnizona Psychoa smještenih izvan kadra, drugi potonjima kako poslušno padaju, a već onaj treći, pak, mozgati zašto umjesto Borderlandsa ne gledate neki od nastavaka Johna Wicka...
No dobro i po treći i posljednji put. Okanimo se i šlampave akcije i svega onoga što uopće nismo stigli spomenuti poput usiljenog tempa, maćehinskog odnosa prema (istina, skromnom) loreu ili, primjerice, potpunog izostanka tzv. gun porna. Hoće li Borderlands, rijetko viđena sedmoumjetnička kalvarija kakav već jest, kad se sve zbroji i oduzme ipak uspjeti postići išta vrijedno spomena?
Vjerovali ili ne, još jednom moramo skrušeno priznati da hoće. Naime, uspjet će se prometnuti u jedan od onih uistinu rijetkih filmova u koje Uwe Boll može uprijeti prstom i slavodobitno uskliknuti: „Hej, pa ja ovo mogu napraviti bolje!” te pritom biti u potpunosti u pravu.
Na kraju krajeva, premda također uvredljivo negledljivi, filmovi zloglasnog njemačkog redatelja barem su zabavni trash, a što je više nego što se može reći za nesretni Borderlands.