Kada je Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road) 2015. godine zabljesnuo farovima, malo tko je očekivao da će predstavljati ne samo veliki povratak serijala nakon tridesetogodišnje stanke ili najbolje ocijenjen film Millerove karijere, već također i prijeko potrebnu okrjepu čitavom akcijskom žanru.

Međutim, upravo to se dogodilo jer Pobješnjeli Max: Divlja cesta pokazao se toliko uspješnim (deset nominacija i šest osvojenih zlatnih kipića, neloših 380 milijuna dolara zarade) da je Milleru tehnički pružen carte blanche da napravi film kakav želi.

Film za koji je scenarij većinski napisao prije nego li što je Pobješnjeli Max: Divlja cesta uopće ušao u produkcijsku fazu. Film koji je nakanio snimiti neposredno nakon netom spomenutog, ali mu to ipak nije pošlo za rukom – što zbog stanovitog sudskog spora s Warner Brosom., a što zbog stanovite pandemije. Film koji je trebao gromoglasno otvoriti ovogodišnju ljetnu sezonu, ali koji će umjesto toga tiho potonuti na kino-blagajnama.

Prequel sequela od jetrve sequela, a koji je i sam sequel iliti Furiosu: Pobješnjeli Max sagu (Furiosa: Mad Max Saga) – film koji gotovo nitko osim Millera nije želio vidjeti.

Ako je Pobješnjeli Max: Divlja cesta trebao dokazati da serijal može opstati bez Mela Gibsona, u nas nespretno prevedena Furiosa: Pobješnjeli Max saga trebala je, pak, dokazati da može opstati i bez samog Maxa Rockatanskog. I u tome, vjerovali ili ne, spomenuta u nemaloj mjeri uspijeva.

Otmica mlade Furiose (Alyla Browne/Anya Taylor-Joy) iz takoreći Edena od strane bajkerske zlatne horde predvođene Dementusom (Chris Hemsworth), razapinjanje njezine majke (Charlee Fraser) te prodaja prvospomenute u seksualno roblje Immortan Joeu (Lachy Hulme) čine izvrsnu podlogu za klasičan film osvete kakav je Miller (još jednom) snimio.

Tim više što neočekivano laprdavog, komičnog te nesposobnog Dementusa – tog razuzdanog postapokaliptičnog Kaligulu kojem ni raščetvaranja motorima, ni lizanja suza žrtava nisu strani – gledatelju neće biti teško mrziti. Baš kao što mu neće biti teško ni navijati za to da se uskovitlani bijes iz oceanski plavih očiju (glavnog izražajnog sredstva inače šutljive Furiose) što prije i što izdašnije stane izlijevati u surovi Wasteland.

Tu beznadnu pustopoljinu, to paradoksalno carstvo anarhije, tu neuglednu meku izopačenosti u kojoj su iskrene spone među ljudima – poput one između Furiose i Pretorijanca Jacka (Tom Burke) kao očiglednog supstituta za pobenavljenog Maxa – teški izuzetak. Taj koliko morbidan, toliko i fascinantan setting, a iz kojeg Miller već gotovo pola stoljeća uvijek iznova uspijeva „izmusti” hektolitre dobre zabave...

„Kako nadmašiti nenadmašivo?”, pitanje je koje si je, radeći na Furiosi: Pobješnjeli Max sagi, Miller barem jednom morao postaviti, a kako bi posljedično nadošao na jedan posve prost odgovor. Odgovor koji glasi: „Nikako”.

Uistinu, s obzirom na to da je Pobješnjeli Max: Divlja cesta praktički bio jedna dvosatna sekvenca potjere zakamuflirana u film, teško bi bilo i zamisliti podjednako nabrijan (a kamo li nabrijaniji) nastavak. Stari lisac Miller s Furiosom: Pobješnjeli Max sagom, a čija se radnja proteže na čak petnaestak formativnih godina u životu naslovne junakinje, ništa slično nije ni pokušao učiniti već je umjesto toga snimio jedan neporecivo sporiji film.

„Sporiji”, dakako, pritom ne znači isto što i „spor” ili „trom” jer Furiosa: Pobješnjeli Max saga to nikako nije, a premda bi neke njezine dijelove poput prvog čina svakako bilo moguće malčice skresati.

 Dapače, kaotičnog puškaranja, visokooktanske jurnjave, katarzičnih eksplozija i šljaštećeg kroma ni ovoga puta ne samo da ne manjka već australski maestro akcijske sekvence još jednom režira tako da bi vam se od njih moglo zavrtjeti u glavi.

Drugim riječima, millerovska simfonija nasilja uparena sa saturiranim, zamamno stripovskim vizualima i dalje predstavlja najjači adut serijala – glavni razlog zbog kojeg biste se trebali odlučiti na gledanje najnovijeg „nijemog filma sa zvukom”.

Nažalost, čak i dok pasete oči na središnjoj te daleko najboljoj akcijskoj sekvenci (još jednom desantu na war rig, a u kojem će ovoga puta sudjelovati i motociklisti-paraglajderi) po glavi će vam se ipak i samima neprestano motati jedno nezaobilazno pitanjce.

Je li Furiosa: Pobješnjeli Max saga film koji se jednostavno morao dokopati velikog platna?

Nažalost, odgovor na netom postavljeno neće biti ništa manje prost od onoga na koji je nadošao Miller već bi, umjesto toga, također mogao glasiti: „Nikako”.

Vidite, da je Furiosa: Pobješnjeli Max saga u stanju pružiti zabavno gledateljsko iskustvo, o tome nema baš nikakvog spora. Međutim, s obzirom na to da je posrijedi prequel, čitavo ćete vrijeme biti svjesni toga da se Furiosi, Immortan Joeu, The People Eateru (John Howard), Rictusu (Nathan Jones) i inim likovima „posuđenima” iz prethodnika ništa ne može dogoditi, a što će ozbiljno nagrizati napetost.

Osim toga, iako akcijske sekvence definitivno jesu impresivne, s obzirom na to da ste istima/veoma sličnima, ali daleko upečatljivije izvedenima (ponajviše zbog kvalitetnijeg CGI-ja) već imali prilike posvjedočiti u prethodniku, dotične bi vas se u najgorem slučaju mogle dojmiti kao repetitivne.

Konačno, jeste li zaista izgarali od želje da saznate na koji je to točno način Furiosa ostala bez ruke? Ili kako je „Zeleno mjesto mnogih majki” izgledalo prije kataklizme? Ili pak, za ponešto dubljim uronom u širi kontekst postapokaliptične australske politike (aka borbe dvojice luđaka za kontrolu nad Citadelom i okolicom)?

Mi, moramo priznati, baš i nismo, pa smo Furiosu: Pobješnjeli Max sagu stoga teška srca ipak najskloniji ocijeniti kao nepotrebnu. Unatoč tome što smo u dotičnoj – kako zbog njezinih već spomenutih odlika, tako i zbog finih izvedbi Browne, Taylor-Joy, Hemswortha i Burkea (koji nas je neodoljivo podsjećao na Solida Snakea) dobrano uživali.

Eh, da se barem Miller više napokon odluči snimiti nastavak s Melom Gibsonom u ulozi koja ga je proslavila...