Pomahnitali Grk s filmskom kamerom ponovno udara! I to ne onako nježno, u rukavicama, kao u Ubogim stvorenjima (2023.) i Miljenici (2018.), svojim nesumnjivo najpristupačnijim djelima. Oh ne, nipošto. Još jednom udruživši snage sa starim pajdašem, scenaristom Efthimisom Filippouom, Yorgos Lanthimos opet udara onako zdravoseljački goloruko kao što je to činio nekoć dok je jahao na samom vrhu grčkog „čudnog vala”.

Istovremeno i hermetičan, i turoban, i podugačak, Kinds of Kindness, drugim riječima, rezerviran je isključivo za najpravovjernije poklonike grčkog enfant terriblea kojima prizor palca posluženog uz cvjetaču dođe kao dobar dan. Svi ostali, a napose famozni „prosječni gledatelji”, dotični stoga mogu slobodno preskočiti te tako uštedjeti 164 minute života tijekom kojih bi se ionako neprestano pitali zašto Lanthimosa još uvijek nisu strpali na neki psihijatrijski odjel zatvorenog tipa.

Koncipiran kao apsurdistički triptih, Kinds of Kindness sastoji se od tri minimalističke priče podjednakog trajanja, a u kojima glavne uloge odreda igraju isti glumci – Emma Stone, Jesse Plemons, Willem Dafoe, Margaret Qualley i Hong Chau.

U prvoj, naslovljenoj „Smrt R.M.F.-a”, Plemons tako tumači patološki servilnog Roberta koji se već godinama u potpunosti pokorava svome šefu Raymondu (Dafoe). Raymond orkestrira svaki aspekt Robertovog života – od toga što će jesti, piti ili čitati (Anu Karenjinu), pa sve do toga kad će voditi ljubav sa svojom suprugom (Chau). Međutim, kada jednog dana odbije skriviti prometnu nesreću koja bi R.M.F.-a (Yorgos Stefanakos) mogla koštati života, Robert će biti brutalno kažnjen beskrajnom slobodom s kojom se jednostavno neće znati nositi.

U „R.M.F. leti” dinamika se obrće. Plemons igra, najblaže rečeno, rastrojenog policajca Daniela kojem će od misterioznog nestanka supruge Liz (Stone) teže pasti jedino njezin povratak. Vidite, Daniel će veoma brzo posumnjati da Liz zapravo nije Liz već doppelgänger, a zbog čega će njezinu ljubav odlučiti testirati tako što će ju tjerati da mu priprema dijelove svoga tijela (ergo palac poslužen sa cvjetačom).

Konačno, u „R.M.F. jede sendvič” fokus će biti stavljen na Emily (Stone) – ženu koja je muža (Joe Alwyn) i kćer (Merah Benoit) napustila kako bi postala dijelom nečeg mnogo većeg od sebe. Točnije, seks kulta opsjednutog čistoćom tjelesnih i inih tekućina, a čiji će joj karizmatični vođe (Dafoe i Chau) povjeriti najsvetiju od svih mogućih misija. Onu pronalaska mlade žene obdarene sposobnošću uskrsavanja mrtvih, a koja će uz to također imati i određeni razmak između dojki, kao i pokojnu sestru blizanku.

Ako vas sad strašno zanima tko je, dovraga, taj misteriozni R.M.F., dozvolite nam da vam odmah otkrijemo kako je posrijedi jedan posve nebitan lik koji se pojavljuje u svega par kadrova. Štoviše, riječima samog redatelja, u pitanju je lajtmotiv u koji je svaki gledatelj pozvan upisati vlastito značenje – baš kao što to potencijalno može učiniti i s ostatkom filma.

Naime, da se sva tri segmenta Kinds of Kindnessa tematski ulijevaju jedan u drugi čini se neosporenim. Problematiku ostvarivanja i gubitka kontrole, iliti parazitskog odnosa između gospodara i roba promotrenog kroz prizme poslovnog („Smrt R.M.F.-a”), bračnog („R.M.F. leti”) i duhovnog („R.M.F. jede sendvič”) života, uostalom, telegrafira već i uvodni Eurythmicsov „Sweet Dreams (Are Made of This)”. Neki od njih zaista vas žele iskoristiti, neki žele da ih iskoristite, neki vas žele zlostavljati, a neki žele da ih zlostavljate.

Međutim, vraćajući se po tko zna koji put (Jastog, Očnjak) mizantropski ciničnom tranširanju društvenih struktura i međuljudskih odnosa dovedenih do apsurda, Lanthimos i Filippou u Kinds of Kindnessu kao da su se ili zadržali tek na čistoj banalnosti, ili napravili film koji se lavovski opire tumačenju.

Drugim riječima, ili Kinds of Kindness u skoro tri sata uspijeva izreći više-manje isto ono što Eurythmicsov hit umije poručiti u svega tri i pol minute, ili je, pak, posrijedi toliko pasivno-agresivno hermetičan film da u konačnici ispada – neprohodan.

Da, sve tri priče definitivno je moguće prvoloptaški iščitati u, primjerice, biblijskom ključu (Job, euharistija, izgnanstvo iz Edena), ali koja je simbolika ljubičaste boje (Qualleyjin kućni ogrtač, Plemonsova vesta ili Dodge Challenger)? Čemu opetovana upućivanja na hranu i težinu likova? Zašto je točno bitan motiv blizanki u trećoj priči? Mi zaista ne znamo, a k tome još nismo ni u potpunosti sigurni da znaju Lanthimos i Filippou...

Dalo bi se Kinds of Kindnessu, dakako, još štošta prigovoriti.

Recimo to što, poput većine antologijskih filmova, pati od neujednačene kvalitete, pa tako „R.M.F. leti” kao jedina priča lišena ironijskog obrata ujedno ispada i jedinom nedorečenom. Ili to što biste gledajući film lako mogli steći utisak da su neki motivi (snimka orgija, silovanje, kanibalizam) uvršteni prvenstveno s ciljem izazivanja efekta šoka. Ili, pak, to što se Lanthimos nije odvažio otići korak dalje i Kinds of Kindness učiniti još nadrealnijim gledateljskim iskustvom.

Naime, kad je već odlučio snimiti najbizarniji kvazi-mainstream film godine, mogao ga je u najboljoj linčovskoj maniri komotno još izdašnije nafilati simbolima i sekvencama snova ili, zašto ne, odstraniti najavne i odjavne špice, pa nek si gledatelj misli kojeg lika određeni glumac tumači u datom prizoru.

Pa ipak, unatoč svemu izrečenome, nemoguće je poreći da su ludi Grk i njegova dobro uhodana svita na velika platna još jednom uspješno prenijeli nihilistički „iščašenu” viziju svijeta natopljenu nasiljem, groteskom i morbidnim humorom koji će vas ili osvojiti ili odbiti.

Lanthimos i direktor fotografije Robbie Ryan u Kinds of Kindnessu tako će se možda napokon okaniti „ribljeg oka”, ali će zato biti podosta skloni prikazima likova odostraga, tj. jukstapoziciji detalja i širih planova, a čime će dodatno potencirati otuđenost i nelagodu. Baš kao što će isto to na zvučnom planu učiniti i kompozitor Jerskin Fendrix i to kako svojim disonantnim nabadanjima po klaviru, tako i korištenjem sablasnih muških i ženskih korova.

A da i ne spominjemo glumačke izvedbe koje će mahom biti toliko lantimosovski katatoničine da će neprestano fino podcrtavati svu apsurdnost situacija u koje redatelj toliko zlurado stavlja svoje uboge likove. Od Plemonsa koji, zaboga, nije na lijepe oči odnio nagradu za najboljeg glumca na Cannesu, preko prokušane Stone i tate-mate za likove s mesijanskim kompleksom Dafoea, pa sve do Qualley i Chau, a koje će prvospomenute nesebično podržavati iz pozadine.

Znači li to da Kinds of Kindness ni pod koju cijenu ne smijete propustiti? Naravno da ne jer posrijedi je ujedno i najslabiji i najpretenciozniji Lanthimosov uradak koji bi po svoj prilici mnogo bolje funkcionirao kao antologijska serija à la Crno zrcalo, nego li kao gotovo trosatni film.

Međutim, s obzirom na to da je čak i poluuspio Lanthimos i dalje Lanthimos, ako vas jedne varljivo pitome jesenje večeri uhvati pogubna vjera u čovječanstvo, Kinds of Kindness mogao bi vas sasvim fino otrijezniti. Jasno, pod uvjetom da se već ubrajate u ljubitelje lika i djela simpatičnog, pošandrcalog Grka koji još uvijek bespogovorno prati svoju mračnu zvijezdu vodilju...