Kada je Na zapadu ništa novo prošle godine odnio četiri Oscara, uključujući i onaj za najbolji strani film, dotad slabije poznatom njemačkom redatelju Edwardu Bergeru vrata su se širom otvorila.

Dobivši odriješene ruke da snimi što god mu srce ište, dotični se još jednom odlučio za adaptaciju. Ovoga puta, doduše, ne kakvog manje glasovitog djela Ericha Marije Remarquea, već bestselera britanskog romanopisca Roberta Harrisa iz 2016. godine.

Potpomognut scenaristom Peterom Straughanom (Dečko, dama, kralj, špijun, 2011.), direktorom fotografije Stéphaneom Fontaineom te prokušanom glumačkom svitom, Berger je tako u konačnici snimio Konklavu (Conclave). Drugim riječima, jedan već tematski relativno kontroverzan politički triler, a koji bi također mogao ući u utrku za zlatnog ćelavca ili dva.

U sobi leži starac. Svuda uokolo njega su ljudi. Prizor je to koji sam po sebi, dakako, ne bi bio nimalo neobičan, samo da starac nije srčanim udarom pokošen Sveti Otac (Bruno Novelli), a ljudi, pak, nemirni kardinali za koje smrt jednog pape ne predstavlja ništa drugo doli uvertiru u odabir sljedećeg.

Ovaj proces, također poznat kao konklava, predvodit će kardinal Thomas Lawrence (Ralph Fiennes) – čovjek koji, suočen s krizom vjere, već neko vrijeme uzaludno sniva o odstupanju s dužnosti. Međutim, nakon što se preostali kardinali napokon okupe u Vatikanu, svima, a napose Lawrenceu, postat će bolno jasno da ovaj stoljećima brižno skrivani ritual neće moći proći u dostojanstvenome miru.

Naprotiv, klupko osobnih ambicija, zakulisnih igara i skandaloznih tajni iz prošlosti koje će se iz dana u dan sve spremnije razmotavati, na ljude navodno sasvim posvećene služenju Gospodu moglo bi baciti jedno novo i ne pretjerano povoljno svjetlo...

Hoće li na Svetu Stolicu zasjesti svim mastima premazan Tremblay (John Lithgow), nadmeni Tedesco (Sergio Castellitto) koji još uvijek oplakuje tridentsku misu ili, pak, tamnoputi Adeyemi (Lucian Msamati), a čiji bi izbor predstavljao povijesni presedan?

Treba li se Ribarskog prstena domoći Bellini (Stanley Tucci), Lawrenceov prijatelj koji od svojih liberalnih stajališta neće odstupati ni pedlja? Ili, pak, misteriozni Benitez (Carlos Diehz) – mladi afganistanski kardinal kojeg je papa ne samo imenovao in pectore (tj. u tajnosti), već ujedno i osobno pozvao u Rim netom prije smrti?

I, najvažnije od svega, može li se sve prljavija borba između konzervativnog i progresivnog tabora, a čiji će ishod odrediti daljnju putanju Crkve, pokazati dovoljno zavodljivom da Konklavi odlučite posvetiti točno dva sata svoga života?

Odgovor na gore postavljeno pitanje ovisit će isključivo o tome što očekujete od filma.

Drugim riječima, nadate li se klasičnom whodunnitu u čijem će trećem činu Lawrence slavodobitno razotkriti papinog ubojicu, spektakularnim jurnjavama papamobilom po Trgu svetog Petra ili, recimo, uzbudljivoj sekvenci hakiranja Vatikanskog tajnog arhiva, ostat ćete duboko razočarani. Baš kao što će takvima ostati i svi oni gledatelji koji Bergerovom čedu pristupe kao tko-zna-kako dubokoumnom ostvarenju koje bi ih trebalo nagnati na preispitivanje bilo Crkve kao institucije, bilo vlastitih teoloških stajališta.

Međutim, ako opetovana prebrojavanja glasačkih listića, dogovore po kojekakvim skrovitim zakutcima i Lawrenceove „detektivske” nasrtaje na (vjero)dostojnost kandidata držite makar i upola intrigantnima kao sam redatelj, Konklava bi vas mogla ugodno iznenaditi.

Naime, da je Bergeru pošlo za rukom snimiti jedno iznadprosječno pitko ostvarenje, teško je osporiti.

Za početak, već i stoga što će se veći ili manji skandali, obrati i verbalna šamaranja u Konklavi nizati takvom brzinom da će dotična gledateljevu pažnju bez po' muke držati od početka do kraja. Potom i zato što će se redateljev najnoviji uradak, unatoč nepopravljivo „senzacionalističkoj” mu ćudi, većinu vremena ipak milosrdno suzdržavati od zapadanja u jeftinu melodramu na koju ćete kolutati očima.

Dapače, s obzirom na beziznimno pristojne izvedbe Fiennesa koji muškarca opterećenog moralnim dvojbama može odglumiti i u snu, neobuzdanog Castellitta, uvijek šarmantnog Tuccija i ostatka škvadre, Konklava bi vam čak mogla djelovati kudikamo ozbiljnijom nego što to zapravo jest.

Zahvaljujući, pak, prije svega izvrsnoj produkcijskoj dizajnerici Suzie Davies, a potom i Bergeru te Fontaineu, Konklavu biste ujedno mogli zamijeniti za film u koji je uloženo mnogo više od skromnih dvadesetak milijuna dolara.

Vidite, ne samo da će Vatikan (Sikstinska kapela, Dom svete Marte itd.) u filmu biti rekreiran u svoj svojoj obijesnoj raskošnosti, već će mu sustavna uporaba širokih planova, sporih zoomova, ekstremnih rakursa i inih postupaka također podariti hladnu, otuđenu, gotovo klaustrofobičnu patinu.

Drugim riječima, jednu tematski i više nego prikladno neprijatnu atmosferu, a koju će neprestano podcrtavati i oskarovac Volker Bertelmann efektnom zvučnom podlogom skrojenom od podjednako neprijatnih jauka violina, čela i drugih klasičnih glazbala.

Nažalost, koliko god hvalospjeva Konklava zaslužila zbog svojih prvih 110 minuta, tijekom zaključnih desetak u očima nemalog broja gledatelja dotična bi se mogla urušiti poput kule od karata.

Ne, ne zato što će Berger odjednom zaboraviti osnove redateljskog zanata, zato što će Fiennes shvatiti kako je zapravo isuviše sramežljiv da stane ispred kamere ili išta slično, već isključivo zbog završnog twista. Navučenog, nepotrebnog i ispraznog završnog twista (bez brige, nećemo vam ga spoilati) koji bi kao takav mogao podjednako prisjesti kako vjernicima, tako i ostatku gledateljskog puka.

U slučaju potonjih, doduše, po svoj prilici nedovoljno da im ujedno prisjedne i čitav film, no da je posrijedi jedan poprilično bizaran autogol u produžetcima – jest. Sve u svemu, prvoklasna šteta jer Konklava bi vas, kao što već natuknusmo, izuzev toga mogla sasvim ugodno iznenaditi...