Znate li koliko dugo oni pokušavaju snimiti četvrti nastavak Policajca s Beverly Hillsa?

Skoro tri desetljeća. Točnije, praktički od izlaska otužnog Policajca s Beverly Hillsa 3 (1994.), pa sve do 2019. godine, a kada će Paramount Pictures nakon nebrojenih bezizglednih pokušaja projekt napokon skrušeno prepustiti Netflixu.

Najpopularniji streaming servis na svijetu potom će frajerski iskeširati 150 milijuna dolarčića, u redateljski stolac zavalit će se Mark Molloy, scenarij će dograbiti Will Beall, Tom Gormican i Kevin Etten i et voilà: Policajac s Beverly Hillsa 4 (Beverly Hills Cop: Axel F.) bit će rođen samo pet godina kasnije.

I to kao punokrvni ljetni blockbuster zbog kojeg nećete morati odjahati do najbližeg kina, već ćete ga umjesto toga moći pogledati dok se baškarite na svom preudobnom kauču – onako posve neprilično odjeveni samo u gaće i potkošulju.

A zašto biste na Policajca s Petlov... Beverly Hillsa 4 (u nastavku: Axel F.) uopće mogli poželjeti utrošiti skoro dva sata svog života?

Pa naravno! Zbog one toliko o lijepe, o drage, o slatke nostalgije, a zbog čega drugoga. Sjete za medenim vremenima Michaela Jacksona i Madonne, trajni i fudbalerki, haklanja na komodorcu i ispijanja gustog sa šlagom te, najvažnije, mega uspješnih akcijskih komedija poput prvog Policajca s Beverly Hillsa. Filma koji će po izlasku 1984. godine punih trinaest tjedana ljubomorno držati prvo mjesto na američkom box officeu te sveukupno zaraditi otprilike četvrt milijarde dolara.

Ovoga su (još naravskije) bili svjesni i sami kreatori, pa su Axela F.-a stoga odlučili fino nafilati svim klišejima, tropima i metareferencama koji na tri nisu bili na najbližem drvetu. Od uvodne sekvence pogonjene Freyevom „The Heat Is On”, preko kordona policajaca koji su (doslovno) tu-old-for-dis-šit ili šaržera s neograničenim brojem metaka, pa sve do završnog obračuna u vili – prizora direktno maznutog iz netom spomenutog nastavka.

Sve, dakle, vođeni... plemenitim naumom da svome novokomponiranom čedu podare makar i dašak one čarolije kojom su njegovi prethodnici bili skroz-naskroz natopljeni, odnosno da vam priušte još jednu avanturu s omiljenim vam junakom iz mladosti. Naumu koji će, vjerovali ili ne, uroditi plodom. Donekle.

Vidite, sve ono što je bilo dobro kako u originalu, tako i u nastavku iz 1987., dobro je i u najnovijem izdanku.

Prije svega sam Eddie Murphy, a čija su karizma i šarm i dalje postojani kao da ih pere Schaumom. Drugim riječima, Murphy se u ulozi Axela još uvijek solidno snalazi usprkos tome što je već ozbiljno zagazio u šezdesete, pa više ni da hoće ne može biti onako maničan, eksplozivan i lajav kao nekoć.

Neovisno o tome gledate li ga kako se natjerava u ralici, prodaje spiku da je producent novog filma osvete Liama Neesona ili, pak, kako mlađahnom kolegi Bobbyju (Joseph Gordon-Levitt) objašnjava da najbolje rezultate počesto ostvaruje pod suspenzijom, Axel će vam stoga periodički definitivno izmamiti osmijeh na lice.

Između ostalog i zato što je uspio ostati ono što je oduvijek i bio – usamljeni swashbuckler (ili, kako to prevodi Google Translate, „megdandžija”) u svijetu u kojem svi odjednom „žele socijalne radnike”. Raspištoljeno policijsko momče u vintage „Detroit Lions” jakni kojem će pravda uvijek biti milija od svih zakona, propisa i regulativa zajedno.

Tu su zatim i drugi povratnici koje će vam biti podjednako drago još jednom vidjeti na svom malom-velikom ekranu.

Osim za omiljenog nam Billyja (Judge Reinhold) i vječnog mrguda Taggarta (John Ashton), u Axelu F.-u tako će se naći mjesta i za Jeffreyja (Paul Reiser) iz prvog nastavka, i za nezaboravnog Sergea (Bronson Pinchot), a čija nas je inkluzija s obzirom na današnju političku klimu pomalo iznenadila. Da, sve su ih godine dostigle (pogotovo Ashtona koji izgleda kao da bi se mogao kandidirati na tekućim američkim predsjedničkim izborima), ali kako odbiti još jednu rundu druženja s likovima uz koje ste proveli svoje nježne godine?

Nikako, baš kao što nećete moći odoljeti ni klasičnim akcijskim sekvencama kojih u Axelu F.-u neće nedostajati, a koje će ujedno biti i kompetentno režirane (tko bi rekao da je Molloyu ovo prvi dugometražni film!) te – bezbrižne. Naime, bilo da su posrijedi bjesomučne jurnjave autima, kolicima za golf, helikopterima i inim prijevoznim sredstvima, bilo nezaobilazna napucavanja, čitavo ćete vrijeme znati da su vaši junaci zaštićeni plot armorom poput ličkih medvjeda. I što onda još da poželite?

Khm, možda umješnije napisan scenarij...

Na stranu to što je priča Axela F.-a toliko šablonska da se praktički piše sam od sebe:

Nakon što zaprimi poziv starog drugara Billyja, Axel će se još jednom morati zaputiti u Beverly Hills kako bi pomogao svojoj otuđenoj kćeri Jane (Taylour Paige) – neustrašivoj pravnici koja se našla na udaru korumpiranih snaga zakona i reda koje neće prezati ni od čega, pa čak ni od bla bla bla...

Ili to što će velika većina gledatelja (ako ne i svi) sluzavog policijskog kapetana Granta ispravno identificirati kao glavnog bed gaja čim ugleda Kevina Bacona. Pa čak i to što ćemo s Reinholdom i Ashtonom provesti puno premalo vremena (iako ovo nesumnjivo jest nezanemariv minus). Avaj, najveći problem Axela F.-a leži u prostoj činjenici da čitav sublot s Jane, unatoč Paiginom trudu, nikako ne funkcionira.

Naime, lik otuđene kćeri s kojom će Axel morati pokrpati odnos očito je uveden kako bi se pokazalo da je potonji u međuvremenu ipak uspio donekle sazreti i kao čovjek i kao otac.

Međutim, naši vrli scenaristi dotičnu su pritom zaboravili iole raspisati, a zbog čega će Jane 99% filma biti jedino i isključivo njurgava. Toliko njurgava, štoviše, da ne samo da će brojne interakcije između nje i Axela bazditi na nepotrebnu obiteljsku dramu, već će ujedno i čitava buddy cop dinamika između Axela, Jane i bezličnog joj bivšeg momka Bobbyja biti poprilično usiljena.

Nažalost, ništa manje usiljen mjestimično neće biti ni humor (npr. fora o afroameričkoj hokejaškoj ligi ili epizoda s Luisom Guzmánom kao raspjevanim krimosom), a zbog čega će Axel F. u konačnici djelovati razvučeno iako će minutažom tek mrvicu premašivati prethodnike.

Je li četvrti nastavak Policajca s Beverly Hillsa, kad se podvuče poslovična crta, ipak moguće preporučiti? Nakon višednevnog razbijanja glave (naše, dakako) ovim prevažnim problemom došli smo do premudrog zaključka da – ovisi.

Ako bismo dotičnog promatrali isključivo kao akcijsku komediju izašlu Ljeta Gospodnjeg 2024., morali bismo priznati da nije. Niti su akcijske sekvence baš toliko spektakularne, niti će Axel F. uspjeti priuštiti dovoljno toliko salvi smijeha da bi ga bilo koji gledatelj nekim čudom neupoznat sa serijalom ocijenio ikako drugačije nego kao tek prosječnog.

Međutim, ako se ubrajate među one gledatelje koji će bez po' beda nabaciti ružičaste naočale, mozak odložiti na sigurno i pritisnuti play, onda bi vam se Axel F. ipak mogao učiniti dovoljno primamljivim da mu pružite šansu. Na kraju krajeva, s obzirom na to da je posrijedi Netflix mogli biste proći i puno, puno gore.

Nego, gdje li se samo zametnuo taj nesretni walkman...