Kada je neuništivi imperij miša u bijelim rukavicama 2012. iskeširao četiri i pol milijarde dolara za LucasFilm, mnogi su ćutjeli kako se nad Ratove zvijezda nadvila prijetnja daleko veća od one fantomske.

I doista, usprkos rijetkim izuzetcima poput Andora ili prve dvije sezone The Mandaloriana, zloslutna predviđanja u međuvremenu su se pokazala poprilično točnima. Od zbrkane sequel trilogije, preko mlakog Soloa: Priče iz Ratova zvijezda, pa sve do promašenih Ratova zvijezda: Ahsoke, Ratova zvijezda: Obi-Wan Kenobija i Ratova zvijezda: Knjige o Bobu Fettu, gorka razočaranja samo su se nizala.

Drugim riječima, u tek desetak godina Disney je prequelima prethodno već načeto Lucasovo životno djelo toliko iskasapio da je pravo čudo što čovjek koji je navodno upropastio nebrojena djetinjstva još uvijek nije zaradio čir na želucu.

Međutim, obolijevanje od dotičnog ipak nije isključeno jer bi već i prve dvije epizode Star Wars: The Acolytea mogle biti sasvim dovoljne da i Lucasu i svima ostalima zatreba hitna pomoć gastroenterologa.

Premda The Acolyte predstavlja možda i ponajveći poremećaj u Sili još od onog kolektivno potisnutog božićnog specijala iz 1978., bilo bi pogrešno tvrditi da dotični nema baš nikakvih kvaliteta. Ima ih. Donekle.

Naime, iako bi ovu katastrofu svakako valjalo gledati polužmirećki, Disneyjevih 180 milijuna dolara mjestimično ipak proviruje kroz njezine nemaštovito režirane kadrove. Dapače, u prikvelasto šarenom The Acolyteu na tehnički zadovoljavajućoj razini nisu samo scenografija i kostimografija, već čak i CGI (taj vječni nemesis potpisnika ovih redaka), a zbog čega jadničak barem nalikuje Ratovima zvijezda.

Ipak, mnogo pohvalnija od jeftinih stimulansa za očne živce jest odluka showrunnerice Leslye Headland (Babuška) da radnju smjesti u suton „Visoke Republike”. To blaženo razdoblje mira i blagostanja tijekom kojeg su se uobraženi Jediji igrali svemirskih policajaca, a koje dosad nismo imali prilike vidjeti na malim ekranima ili velikim platnima.

Nažalost, „svježi” setting ne predstavlja tek jedinu zaista svjetlu točku The Acolytea (premda bi neki drugi, kompetentniji showrunner poput Gilroyja iz istoga ipak uspio izvući mnogo više), već također i jednu od sveukupno dvije ispravne odluke koje je Headland uspjela donijeti. Ona druga, pak, tiče se spasonosne činjenice da epizode jedva premašuju tridesetak minuta.

*Nastavak teksta sadrži potencijalne spoilere*

Zašto se The Acolyte toliko ekspresno prometnuo u takav podbačaj da ga ni preostalih šest epizoda neće moći iskupiti čak ni da se kolektivno postave na trepavice?

Suvisao odgovor na ovo podmuklo jednostavno pitanje zahtijevao bi iscrpnu doktorsku disertaciju jer razlozi za to brojni su poput nestašnih zrnaca pijeska na obali morskoj ili zvijezda u dalekoj, dalekoj galaksiji.

Za početak, tu je već i sama premisa: zbog neznanog grijeha davno počinjenog na planetu Brendok, četiri Jedi majstora postala su metom pomahnitale ubojice – tajnovite akolitkinje koja vlada silom te živi isključivo za to da ih smakne jednog po jednog. E sad, iako dotična ovako šturo izložena čak i zvuči zanimljivo, ona takva ipak nikako ne može biti jer Headland iz ovog kvazi murder mysteryja sustavno dokida svaku zericu zdravog razuma i misterije.

Kao prvo, The Acolyte će komično prerano otkriti da Jedi majstoricu Indaru (uvredljivo neiskorištena Carrie-Anne Moss) nije ubila bivša padawanka/sadašnja meknekinja (svemirska mehaničarka) Osha (Amandla Stenberg), već njezina zla sestra blizanka Mae (opet Stenberg). Kao drugo, serija će čitavo vrijeme biti ispunjena tolikim nelogičnostima i plot holeovima da ćete se veoma brzo prestati pitati je li istrošeni motiv dobrog i zlog blizanca zaista bio potreban, tj. zašto je identitet ubojice otkriven rano kao da je posrijedi epizoda Columba.

Umjesto toga bit ćete preokupirani nekim drugim nedoumicama od kojih će vam mozak neumitno zaklecati. Primjerice, zašto Mea blebeće kako je Jedija moguće ubiti isključivo golim ručicama kad Indaru ubija nožem za otvaranje pisama? Ili zašto se Jedi vitez Yordi (Charlie Barnett) nije osobno pobrinuo za to da Osha kao glavna osumnjičenica za ubojstvo Jedi majstorice (!) dosegne Corusant? Ili kako je moguće da se Osha bez ijedne ogrebotine iz orbite stropošta na zamrznuti planet Carlac? Zaboga, pa postoje ljudi koji se gore ozlijede igrajući tenis dječjim reketima na ravnoj površini.

Ili, uostalom, zašto se The Acolyte zadržava na rekreaciji najpoznatije scene iz Davisovog Bjegunca umjesto da revno kopira i npr. Fincherov Sedam, Langov M ili nešto treće, pa da barem liči na nešto? Konačno, tko je dao zeleno svjetlo ovoj gluposti, zašto i zašto još uvijek nije dobio otkaz?

Ali dobro, dosta o premisi. Pričajmo malo o svemu ostalome.

Recimo o ispodprosječnoj glumi. Netom spomenuti Charlie Barnett, baš kao i Rebecca Henderson (Vernestra) ili Dafne Keen (Jecki), Jedije igraju toliko stoički uštogljeno (čak i po jedijevskim standardima) da bi im i sam Marko Aurelije pozavidio na manjku emocija. Amandla Stenberg, s druge strane, Oshu tumači toliko sapuničasto da će vam se pričiniti kako ste zabunom zalutali u specijal Hannah Montane smješten u svemir. Mae, pak, Stenberg tumači marginalno bolje, ali i dalje isuviše teatralno da bi ju bilo moguće shvatiti ozbiljno.

Jedinu relativnu iznimku čini Lee Jung-jae koji se očito trudi oživotvoriti Jedi majstora Sola, ali niti Jung-jae posjeduje karizmu jednog Aleca Guinnessa, Liama Neesona ili Samuela L. Jacksona, niti je Oshin nekadašnji mentor išta bolje napisan od ostalih likova, pa stoga i Sol djeluje dobrodošlo kao sol na ranu.

Ne bi, dakako, krivicu valjalo svaliti isključivo na glumce jer em su likovi koje tumače uzbudljivi poput tosta, em ne može proći pet minuta, a da netko ne izvali ili ne napravi nešto od čega ćete zakolutati očima. Od Maeinog bojnog pokliča „Imamo nedovršenog posla. Napadni me iz sve snage!”, preko Yordija koji Oshi prepričava njezinu vlastitu prošlost (ekspozitornih dijaloga ima napretek), do Sola koji jedan tren tvrdi da je svjedočio Maeinoj smrti, a već se drugi slaže s Oshom da je Mae živa, tj. da je ubojica.

Na skromne pokušaje humora kao što je, primjerice, prizor u kojem Yordi gol do pasa pegla (?) svoju jedijevsku opravicu ili Maeinog kompića, generično smušenog bivšeg krijumčara Qimira (Manny Jacinto) u funkciji comic reliefa, pak, pristojnije je ne osvrtati se.

Postoji, međutim, jedna stvar na koju se ipak vrijedi još mrvicu osvrnuti, a tiče se ranije opaske o tome kako se u seriji sustavno dokida svaki tračak misterije.

Vidite, čak i ako zanemarimo jedine dvije preostale intrige – okolnosti tragedije na Brendoku (aka plot pointa s kojim će vas bogovski upilati) i otkrivanje identiteta ponosnog vlasnika rumenog lightsabera – navedena ipak nije bila posve točna.

Naime, najveći misterij vezano za The Acolyte zapravo čine reakcije zapanjujućeg broja kritičara, a koji dotičnome tepaju kako je „jedinstven”, „fascinantan” i „smion” te kako unosi „novi život” u dotrajali univerzum Ratova zvijezda. Štoviše, neki čak idu toliko daleko da ga ocjenjuju najboljim izdankom franšize nakon Andora, a unatoč tome što se The Acolyte i Andor ne bi trebali zateći u istoj rečenici, a kamo li da su iole usporedivi.

Moramo priznati da nas je ovaj misterij isprva toliko zbunjivao da smo se dosta namučili pokušavajući nadoći na njegovo razrješenje. A onda nam je napokon sinulo!

Dakle, sukladno motivu dualnosti koji se provlači kroz seriju, postoje zapravo dva posve suprotna The Acolytea! Jedan koji sadrži fenomenalnu atmosferu, razrađene likove, kvalitetan scenarij i vrhunsku glumu te kao takav zaslužuje lovorike... i onaj drugi koji smo mi imali nesreću gledati.

Njegov zli, površni te uspavljujuće dosadni Doppelgänger koji nam je toliko prisjeo da smo u svome jadu morali posegnuti za lošim humorom, odnosno za onim glupastim, prastarim vicem, a koji glasi: „Jedi, Jedi. Ne hvala, Sith sam!”.