Stiješnjen između svih tih filmova o kukcolikim vanzemaljcima, pošandrcalim serijskim ubojicama i besmrtnim antiherojima koji četvrte zidove razbijaju kao da su sazdani od kartona, nagrađivani redateljski prvijenac Paole Cortellesi u ponudi vašeg i našeg multipleksa bode kao prst u oko.

Crno-bijel namjesto u boji? Talijanski namjesto američki (ili barem britanski)? A k tome još i svesrdno lišen napucavanja, jurnjava, šora i spektakularnih eksplozija? „Koješta!”, zavapit će mnogi gledatelj prolazeći pored Uvijek postoji sutra (C'è ancora domani) kao pored turskog groblja. Pritom, dakako, posve nesvjestan činjenice da će ovakvim ishitrenim činom propustiti posvjedočiti jednom neviđenom fenomenu – filmu lokalne produkcije koji će u Italiji biti gledaniji čak i od Barbenheimera...

Godina je 1946., Mussolini je već odavno khm... izvisio, rat je, hvala nebesima, završio, američka vojna policija sručila se na Rim poput proljetnog pljuska, a redovima za hranu ne nazire se kraj.

Ipak, unatoč poratnoj bijedi, diljem Talijanske čizme sve se snažnije ćuti podizanje zastora nad jednim novim, pravednijim i čovječnijim dobom – onom koje bi trebalo isprati gorki okus dvadesetljetne fašističke diktature. Svugdje, osim u skromnom stanu obitelji Santucci na koju završetak Drugog svjetskog rata nije izvršio baš nikakav utjecaj.

U tom ubogom, suterenskom stančiću Delijini (Paola Cortellesi) dani, naime, još uvijek započinju onako kako su odvajkada započinjali. Tradicionalnim „dobrojutarnjim” šamarom muža Ivana (Valerio Mastandrea), zatim pripremom doručka za izgladnjele ukućane – uz Ivana tu su i pohotni svekar Ottorino (Giorgio Colangeli) te troje djece – a potom i odlaskom na jedan od „pravih” poslova (briga o starijima, krpanje odjeće...), ne bi li zaradila koju liru. Liru koju će na kraju dana, naravno, pokorno predati Ivanu, a koji će joj zauzvrat priuštiti još malo šamaranja prije odlaska na počinak.

Pa ipak, unatoč nesumnjivo teškoj svakodnevici, Deliju vjera u bolje sutra nekim čudom ne da nije napustila, već je čak uspjela i sramežljivo procvjetati. Koliko zbog primitka misterioznog pisma ili nedavnog susreta s nekadašnjom ljubavi Ninom (Vinicio Marchioni), toliko i zbog toga što bi joj se kćer Marcella (Romana Maggiora Vergano) uskoro mogla zaručiti. I to za stasitog Giuilija (Francesco Centorame) – potomka dobre (to jest bogate) obitelji koji Marcellu voli najviše na svijetu. Ili će se to barem tako isprva činiti...

Obiteljsko nasilje, besparica i ine „radosti” poraća, pa onda još i ta bespoštedna monokromija na tragu De Sice ili Rossellinija, mogli bi vas nagnati na pretpostavku da je Cortellesino čedo jedna žučna, kvazi-neorealistična drametina od koje će vam život neumitno prisjesti.

Međutim, da je to podosta daleko od istine shvatit ćete već na samom početku filma. Točnije, već za uvodnog kadra u kojem Ivano šamara Deliju, a koji će biti popraćen lepršavom Aprite le finestre u izvedbi Fiorelle Bini iz 1956. godine. Tim koliko anakronim, toliko i tonalno posve „neprikladnim” glazbenim brojem, odnosno prvom kapi u moru subverzivnih otklona spram neorealističke tradicije koji će uslijediti.

Recimo, sekvence u kojoj se Delia poput kakve tarantinovske heroine u slow motionu probija između poderanih fasada u radničkoj četvrti. Ili upadljivo „zrnastih” prikaza Delijinog i Ivanovog upoznavanja, vjenčanja te ništa veselijih ranih bračnih godina. Ili, više od svega, načina na koji će u Uvijek postoji sutra biti ovjekovječene preostale scene u kojima Ivano zbog ovog ili onog „razloga” (npr. nehotičnog razbijanja tanjura) diže ruku na Deliju.

Vidite, rutinska Ivanova iživljavanja nad dotičnom Cortellesi će sustavno predočavati kao morbidni ples između supružnika, a zbog čega će navedeni prizori, paradoksalno, biti i kudikamo efektniji i kudikamo probavljiviji no što bi to bio slučaj da se redateljica realističnog ključa držala kao pijan plota.

Baš kao što će slijedom ovakve tipično postmodernističke „razigranosti” kudikamo efektniji i probavljiviji – pa i udaljeniji od jeftine imitacije (ranog) neorealizma – potom biti i čitav Uvijek postoji sutra. Tim više što se redateljica paralelno neće libiti zagrabiti i u ono drugo ključno vrelo kinematografije prekojadranskih nam susjeda – talijansku komediju.

Od već spomenute satirizacije bračne „idile”, preko onog na račun Ottorina kojem, usput, iskreno nedostaju „elegantni fašisti” (npr. „Djed Ottorino! On psuje Gospoda!” – „Ne, samo Gospu.”) pa sve do strateške jukstapozicije Outkastove Bombs Over Baghdad i američkih vojnika, humora u Uvijek postoji sutra neće nedostajati. Štoviše, ne da ga neće nedostajati, nego će ga biti i više nego dovoljno da se komotno može reći da je Cortellesi pošlo za rukom „iz prve” snimiti upravo onakav film kakav Brešan bezuspješno pokušava snimiti već ohoho godina.

Drugim riječima, jednu zavodljivu, gorko-slatku dramediju u kojoj na svaku šaku suza dolazi po jedna šaka smijeha, a zbog čega je dotična, uostalom, i uspjela temeljito pokoriti talijanske kino-blagajne.

E sad, iako bismo vam voljeli poručiti kako je Uvijek postoji sutra neprikosnoveno remek-djelo te premile nam umjetnosti koju je Ricciotto Canudo još 1923. okrstio kao sedmu, tu bi ipak valjalo podvući crtu, pa osvrt završiti jednom nezanemarivom pokudom.

I ne mislimo pritom ni na upečatljive vizuale na granici „kazališnih” (interijeri) i naturalističkih (eksterijeri), ni na neočekivano kompetentnu režiju, eklektičnu zvučnu sliku ili na odreda izvrsne glumačke izvedbe. Pa čak ni na mahom simplificirane likove (izuzev, dakako, Delije u kojoj se spoljašnja pasivnost neprestano sukobljava s tihom unutrašnjom pobunom) jer dramedija, za razliku od čiste drame, dotične ipak osjetno bolje „trpi”.

Referiramo se, avaj, na scenarij Furija Andreottija, Giulije Calendi i (opet) Cortellese, a koji bi svakako valjalo ocijeniti kao – neujednačen. Naime, unatoč tome što se tematika nezavidnog položaja žena u Uvijek postoji sutra poprilično vješto (čitaj: bez očekivanog, isforsiranog moraliziranja) secira, teško se oteti dojmu da je scenarij ipak trebalo još malčice tesati.

Prije svega kako bi emancipatorna završna scena, a koja će doći iznebuha te stoga djelovati izvještačeno, mogla ostvariti puni katarzični potencijal. Potom i kako bi se izbjegle neke druge narativne boljke od kojih Cortellesin prvijenac također uopće nije morao patiti. Primjerice, subplota s tamnoputim američkim vojnikom Williamom kao hodajućom deus ex machinom, čitave „ljubavne” epizode s Delijom i Ninom koja neće voditi nigdje ili isuviše nagle preobrazbe Marcellinog Giulija iz finog mladića u Ivana 2.0, a koja će, pak, djelovati krajnje nategnuto.

Sve u svemu, prvoklasna šteta jer da se malo više truda uložilo u krojenje narativa, Uvijek postoji sutra se iz jednog vrlo solidnog ostvarenja s nepodnošljivom lakoćom mogao prometnuti u jedan zaista izvanserijski uradak. Pravu filmčinu koju bi bilo moguće bezrezervno preporučiti čak i onim gledateljima spomenutima u uvodu, a koji se toliko panično boje svekolikog manjka eksplozija, jurnjava, napucavanja i ostalih audiovizualnih poslastica kojima nas holivudska mašinerija već godinama nemilice tovi...