Prije deset godina ekipa Frictional Gamesa svijetu je predstavila svoj indie projekt Amnesia: The Dark Descent, horor avanturu koje se mnogobrojni igrači i danas živo sjećaju.

Dotad smo u praktički svakom horor naslovu ipak imali neka sredstva obrane i stvari su se odvijale u predviđenom ritmu, uz vrlo malo stresnih dijelova, nakon par uvodnih, ovaj je pokrenuo čitav novi podžanr u kojem izgledi za preživljavanje leže isključivo u izbjegavanju protivnika dok pokušavamo zadržati barem djelić zdravog razuma.

Nakon uspjeha originala, uslijedio je nastavak A Machine for Pigs, koji nije bio loš, ali se atmosferom nije mogao mjeriti s izvornikom, pa je Frictional ponovno zasukao rukave, a s rezultatom njihova truda nedavno smo se poigrali s guštom/strahom.

Amnesia: Rebirth neće odjeknuti kao prvo poglavlje koje je predstavilo masu inovativnih elemenata, ali svakako će privući stare igrače svojom neuobičajenom pričom i stilom igranja, kao i nove, kojima su ovi prvi punili glavu hvalospjevima o odličnom iskustvu. Sama priča smještena je stotinjak godina nakon događaja u originalu, i stavlja nas u ulogu Anastasije Trianon tijekom ekspedicije u Alžir. Bez previše kompliciranja, u samom startu zrakoplov se ruši u pustinji, a glavna junakinja nakon buđenja otkriva da je ostatak ekipe nestao i kreće za njihovim tragom, pri čemu će otkriti mnoge zapanjujuće detalje, poput činjenice da je trudna te kako će misteriozna narukvica u određenim područjima otvoriti prolaz kroz nepoznate svjetove. Dakako, njena avantura začinjena je velikom dozom misterija na svakom koraku i granica između stvarnosti i ludila je, kako smo iskusili, vrlo tanka.

Moramo spomenuti kako je uvodni dio igre, u kojem tumaramo kompleksom podzemnih prolaza, više nalik simulatoru hodanja nego pravoj horor igri, čemu pridonosi vrlo malo zastrašujućih dijelova. Nesumnjivo vrlo mudar potez autora, jer taman kada smo se uljuljkali u sigurnost, stvari se drastično mijenjaju i počinju prave zagonetke, od kojih neke i prilično frustrirajuće, kao i susreti s protivnicima koji izazivaju reakcije opisane u podnaslovu. Kao i ranije, protiv njih nema obrane, već su opcije pobjeći od njih ili se pritajiti i čekati da prođu. Prvo rješenje je u većini slučajeva i daleko elegantnije, pogotovo ako nemate strpljenja, jer ćete vrlo često imati dovoljno vremena protutnjati kraj prikaza a da vas ne taknu, a dalje ćete znati i sami. Premda se smatramo veteranima serijala, priznajemo da su ti dijelovi, bez obzira koliko ih puta odigrali, uvijek izazivali veliki osjećaj panike, baš kao i predugo tumaranje mračnim prolazima, no potonje situacije rješavali smo pametnim korištenjem resursa, poput šibica, koje, pak, nismo ludo trošili baš na svaku baklju na koju smo naišli.

Ono što izaziva najveću nelagodu ipak je sama priča i njeno rasplitanje, koje uključuje neke vrlo teške odluke o čijim posljedicama smo razmišljali dugo nakon završetka igranja. A kad već spominjemo kraj, recimo da ih Amnesia: Rebirth ima nekoliko, i niti jedan ne možemo smatrati u potpunosti sretnim. Za ljubitelje horora to je sasvim dovoljan podatak za preporuku koju ovaj naslov svakako zaslužuje. Možda neće šokirati kao izvornik i zacrtati nove smjerove horor žanra, ali je, prema našem mišljenju, kvalitetniji u svakom pogledu te nam se svidio.