Novo izdanje bogate franšize Warhammer 40.000 vodi nas na negdašnji obećavajući imperijalni svijet Gladius, na kojem su znanstvenici čeprkali po relikvijama iz prošlosti, no nešto je, kao što to obično biva, pošlo po zlu. Toliko jako da je većina vojnih baza izbrisana i pretvorena u ruševine, a površinom bjesni neprekidni rat između četiri frakcije koje svim silama nastoje uništiti protivnike. Astra Militarum, Space Marines, Orks i Necrons imaju svoje pozadinske priče koje u obliku prilično dobro sklepanih uvodnih scena opisuju kako su se našli u tom kaosu, no nećemo ih spominjati jer je veliko pitanje koliko su uistinu važne.

Naime, iako postoje poglavlja za svaku od zaraćenih strana, kampanje nisu prisutne, već se prilikom svakog novog igranja protiv računala (ili živih protivnika u multiplayeru) mapa nasumično stvara i razbacuje suparnike po površini planeta, uz zadatke koje valja ispuniti kako bi se napredovalo dalje. Ono što je mnogo važnije, različitosti su između frakcija pa, primjerice, Space Marinesi mogu imati samo jedan grad, onaj koji prvi izgradimo, a ostale strane, uvjetno rečeno, osnivaju se unedogled. Razlike postoje i u načinu iskorištavanja resursa, izgradnji građevina i samom ratovanju, što je unatoč natuknicama koje iskaču i tutorialu ipak preteško pohvatati u prvoj partiji, a možda i u nekoliko narednih.

Premda se igra promovira kao “4X strategija”, nedostaju diplomacija, ekonomija, religija i sve one ostale krasote kakvima nas je razmazio Civilization, te je sve podređeno bitkama i ratovanju. Izostanak tih elemenata ne uzimamo za zlo jer realno, Warhammer i jest priča o ratu te bi bilo vrlo čudno da krvožedni zelenokošci Orksi i Space Marinesi, koji su uvijek predstavljali neko plemstvo, mašu jedni drugima zastavicama preko granice i udruženi napadaju susjede, ili, pak, razmjenjuju banane za slonovaču.

Umjesto da se zamaraju implementacijom takvih mehanika i izmišljanjem tople vode, autori su veći dio vremena proveli u osmišljanju i prilagodbama jedinica te njihovu balansiranju. Istina, u prvim danima na tržištu Gladius se nije baš mogao pohvaliti savršenim balansom, jer je uz određene jedinice mapu srednje veličine bilo moguće pregaziti za manje od stotinjak poteza, no pohvalan je tempo kojim su izbacivane zakrpe koje su takve stvari ispravljale. Uglavnom, veći dio jedinica ima svoje specijalne sposobnosti, bilo “urođene”, bilo da ih kasnije dobivaju kroz tehnološki napredak, te u globalu funkcioniraju na provjerenom sustavu prednosti i mana naspram ostalih.

Sam razvoj, kad smo ga već spomenuli, nije toliko razgranat kao u sličnim igrama, ali daje osjećaj napretka i nužnost prilagodbe taktikama protivnika, jer ovo nije igra u kojoj je moguće na brzinu nagomilati vojsku i zgaziti sve po putu. Upravo suprotno, bez povlačenja oštećenih jedinica, uvođenja novih, i vrebanja prilika za ekspanziju teritorija, uz učvršćivanje obrane, uspjeh će definitivno izostati. Srećom, kao i sve igre ovog žanra, “prokletstvo još samo jednog poteza” prisutno je čitavo vrijeme, pa i u slučaju poraza, vjerujemo kako će fanovi vrlo brzo iznova krenuti u nove ratne pothvate.