Istraživanje Sveučilišta Binghamton, objavljeno u časopisu "Research on Child and Adolescent Psychopathology", a koje prenosi ScienceBlog otkriva da odrastanje u četvrtima s višim stopama kriminala, ekonomskim poteškoćama i ograničenim resursima može izmijeniti način na koji dječji mozak reagira na pozitivne i negativne događaje. Studija potencijalnu interakciju između genetske predispozicije za depresiju i okolišnih čimbenika na razini zajednice, koji mogu povećati probleme mentalnog zdravlja.

Za razliku od prethodnih istraživanja koja su se usredotočila na individualne stresore poput osobnih trauma, ova studija proširuje razumijevanje ispitujući kako socijalni uvjeti utječu na razvoj mozga, konkretno na neuronsku obradu nagrađivanja, ključni faktor rizika za depresiju. Istraživački tim proučavao je preko 200 djece u dobi od 7 do 11 godina. Status susjedstva procijenjen je po riziku od kriminala, siromaštva ("socioekonomska nepovoljnost" - čak i samoj studiji novogovor traži kodirano definiranje uobičajenih termina) i dostupnost resursa u zajednici. Moždana aktivnost djece mjerena je elektroencefalogramom (EEG) dok su sudjelovala u jednostavnom zadatku pogađanja s novčanim ishodima.

Ključni nalazi studije pokazuju da su djeca iz nepovoljnih četvrti imala prigušene moždane reakcije i na nagrade i na gubitke, pri čemu je taj učinak bio najizraženiji kod djece čiji su roditelji imali povijest depresije. Kod djece bez obiteljske povijesti depresije, utjecaj nepovoljnog susjedstva bio je manje izražen. Istraživači sugeriraju da ovakav prigušeni odgovor može predstavljati adaptaciju na život u kronično stresnim okruženjima. U takvim uvjetima, dječji mozak može naučiti ne reagirati pretjerano snažno ni na pozitivne ni na negativne događaje. Iako ovakva reakcija može biti adaptivna u kontekstu stalnog stresa, može postati problematična ako dovodi do smanjene motivacije ili smanjenog uživanja u pozitivnim iskustvima, što su karakteristike depresije.

Implikacije ovog istraživanja ukazuju na važnost rješavanja čimbenika na razini susjedstva kao dijela sveobuhvatnih pristupa podršci psihološkom razvoju djece. Naglašava se da samo bivanje u takvim kontekstima može utjecati na mentalno zdravlje, čak i ako djeca nisu izravno pogođena specifičnim događajima. Stoga, poboljšanje uvjeta u zajednicama može imati šire pozitivne učinke. Buduća istraživanja planiraju pratiti promjene u neuronskim odgovorima djece nakon preseljenja obitelji u nove četvrti te istražiti slične učinke na socijalne ishode, kao i postojanost ovih obrazaca tijekom adolescencije.

Ovo istraživanje doprinosi rastućem broju dokaza da mentalno zdravlje nije oblikovano samo genetikom i neposrednim obiteljskim okruženjem, već i širim kontekstom zajednice u kojoj djeca odrastaju.

Ovo se, usput, nastavlja na takozvani „antipsihijatrijski pokret“ iz 60-tih koji tvrdi da su mnoge psihičke bolesti (R. D. Laing, David Cooper, Michael Foucault) reakcija na represivne društvene strukture, a psihijatrija se koristi za održavanje društvenog reda, odnosno na socijalnu psihologiju koja smatra da se „mentalna bolest“ oblikuje kroz kulturne i društvene norme.

Neki autori u ovom području gledaju na psihičke poremećaje kao etikete koje društvo dodjeljuje „nepoželjnom“ ponašanju, često zanemarujući same društvene okolnosti koji su do toga doveli.