Glazba, znamo, u nama izazva emocije; no kako one nastaju i kako nekom djelu dajemo smisao? Prije gotovo 70 godina glazbeni filozof Leonard Meyer zaključio je da je riječ o posljedici međuigre između očekivanja i iznenađenja. Predviđanje na temelju prošlih iskustava ključ opstanka i razvoja vrste. Na isti način na temelju onoga što čujemo možemo oblikovati i naša očekivanja i predviđanja o tome u kojem će se smjeru razvijati glazbeno djelo koje slušamo. Prema Meyeru, emocije i značenje glazbe proizlaze iz međuigre očekivanja i njihovog ispunjenja.

Analiza vremenskih nizova

Istraživači Instituta Max Planck za dinamiku i samoorganizaciju (MPI-DS) i Sveučilišta u Göttingenu odlučili su ove filozofske koncepte i empirijski kvantificirati korištenjem modernih metoda znanosti o podacima. Analizirali su vremenske nizove glazbenih djela i izmjerili koliko je neki niz tonova sličan prethodnima. Ova međuzavisna funkcija glazbenih sekvenci, zapisali su u časopisu Nature Communications, rezultira svojevrsnim "sjećanjem" na glazbeno djelo. Ako se ovo pamćenje sporo smanjuje kroz vrijeme, niz će biti lakše predvidjeti; ako pak brzo nestane, niz nudi više varijacija i iznenađenja.

Istraživači su na ovaj način analizirali više od 450 džez improvizacija i 99 klasičnih skladbi, uključujući simfonije i sonate. Otkrili su da se međuzavisna funkcija tonova u početku vrlo sporo smanjuje. A to znači veliku sličnost i mogućnost predviđanja budućih glazbenih sekvenci. Međutim, otkrili su da postoji trenutak nakon kojeg ta sličnost i predvidljivost relativno naglo prestaju. 

Mjerenje četvrtinki

Ovisno o kompoziciji ili improvizaciji, ta se prijelazna vremena kreću od nekoliko četvrtinki do stotinjak četvrtinki notnog zapisa. Džez improvizacije obično su imale kraća prijelazna vremena od mnogih klasičnih skladbi i stoga su obično bile manje predvidljive.

Razlike su se mogle uočiti i između različitih skladatelja. Na primjer, istraživači su pronašli prijelazna vremena između pet i dvanaest četvrtinskih nota u Bachovim skladbama, dok su prijelazna vremena u raznim Mozartovim djelima bila u rasponu od osam do 22 četvrtinske note. To implicira da anticipacija i očekivanje glazbenog napredovanja obično traje dulje u Mozartovim kompozicijama nego u Bachovim, koje nude više varijabilnosti i iznenađenja.

Voditelj istraživanja Theo Geisel sad je napokon dobio i znanstveno potkrijepljeno objašnjenje zašto u mladosti nije pokazivao previše entuzijazma kad bi u glazbenoj školi morao svirati nešto od Mozarta: "Pronašli smo kvantitativnu mjeru za varijabilnost glazbenih djela i to mi pomaže da shvatim zašto mi se Bach više sviđao nego Mozart."