Kad je riječ o algoritmima koji rade s dubokim učenjem i velikim podacima, pojavljuje se čudan paradoks, zapaža Elena Esposito u svojoj najnovijoj knjizi "Artificial Communication" u izdanju MIT Pressa. I što su algoritmi bolji u vožnji automobila, skladanju glazbe i skeniranju knjiga, to se više povećava naša nelagoda. 

Jeziva dolina

Dovoljno je pokušati upisati adresu e-poštu ili ukucavati tekst kako biste otkrili da je još nedavno nepouzdani prediktivni tekst ustupio mjesto sablasno točnim sugestijama o tome koja bi vaša sljedeća riječ mogla biti u vašem linearnom narativu. Ili čak kako dovršiti svoju rečenicu. Ovaj jezivi osjećaj da se strojevi ili softver ponašaju na način koji je previše sličan našim ljudskim misaonim procesima doveo je do izraza "jeziva dolina" (uncanny valley). 

Riječ je o hipotetskom odnosu između stupnja sličnosti objekta s ljudskim bićem i emocionalnog odgovora na objekt. Koncept sugerira da humanoidni objekti koji nesavršeno nalikuju stvarnim ljudskim bićima izazivaju jezive ili čudno poznate osjećaje nelagode i odbojnosti kod promatrača.

Pogrešna usporedba

Razmišljanje o tome "kako moj pametni telefon zna koje su moje omiljene pjesme?" uvlači nas u pitanje jesu li strojevi jednostavno postali previše inteligentni, zapaža profesorica Esposito, koja na Sveučilištu Bielefeld predaje opću sociologiju, a na Sveučilištu u Bologni vodi katedru o predviđanju budućnosti javnih politika.

U svojoj najnovijoj knjizi, s podnaslovom "Kako algoritmi proizvode društvenu inteligenciju", ona tvrdi da je ova vrsta usporedbe pogrešna.

Da bismo dobili jasniju sliku o tome što se događa, moramo okrenuti teleskop: ako strojevi pridonose društvenoj inteligenciji, to neće biti zato što su naučili razmišljati kao mi, već zato što smo mi naučili komunicirati s njima. Snaga ove ideje leži u tvrdnji da za razumijevanje naše interakcije sa strojevima moramo prestati toliko razmišljati u smislu umjetne inteligencije i prebaciti naglasak na umjetnu komunikaciju. 

Područje vjerojatnosti

Uostalom, mogućnost da možda ne razgovaramo s čovjekom kada rezerviramo letove, kupujemo karte i plaćamo račune putem interneta brzo se pomaknula u područje vjerojatnosti, ako ne i sigurnosti.

Način na koji gledamo na ovu interakciju potpuno je pogrešan, kaže Esposito. Kada stupimo u interakciju s "pametnim" programom, počinjemo se pitati je li on možda inteligentan, premda na drugačiji način od ljudi. Mudrost praćenja ovog tijeka misli, tvrdi ona, upitna je: na kraju krajeva, komunikacija je nešto što se oduvijek razvijalo, dok ono što definira ljudsku inteligenciju ostaje nešto poput "misterija". 

Pravi izazov

U međuvremenu, "informacije koje autonomno generiraju algoritmi nisu uopće nasumične i potpuno su kontrolirane, ali ne i procesima ljudskog uma". Pravi izazov u strojnom učenju i velikim podacima danas je, kaže, odlučivanje o tome kako kontrolirati ovu kontrolu, kako upravljati njihovim utjecajem u globalnom društvu u kojem je nesigurnost za ljude način života.

To je ogromna tema koju Esposito istražuje analizirajući korištenje algoritama u različitim područjima društvenog života, gdje strojevi nisu neprijatelj koji svoju nadmoćnu pamet suprotstavljaju običnim ljudima.

Novi koncept komunikacije

Kad autorica predlaže da o "pametnim" strojevima ne razmišljamo u smislu umjetne inteligencije već u smislu umjetne komunikacije, ona se zalaže za novi koncept komunikacije koji u obzir uzima mogućnost da komunikacijski partner možda nije ljudsko biće već algoritam koji nije nasumičan i potpuno je kontroliran, iako ne procesima ljudskog uma, zaključuje Esposito.