Današnja odluka Europske komisije koja nalaže irskoj vladi da naplati od Applea 13 milijardi eura izazvala je buru komentara, kako u poslovnom svijetu, tako i  kod „malog čovjeka“. Komentari su, kao i obično, polarizirani. Sa jedne strane to je „napokon uvođenje reda u poreznu evaziju unutar EU“ i „dokaz da tržišna utakmica mora biti ravnopravna za sve“, dok druga strana zaziva „pretjerano miješanje briselskih birokrata“ i „nemogućnost retroaktivnog oporezivanja“.

Gotovo sve vijesti prenose zapravo samo šturu informaciju o tome da je Apple plaćao vrlo mali porez na dobit i to isključivo u Irskoj za prodaju koju ostvaruje u cijeloj EU (zapravo, u cijeloj Europi, ali je Europska komisija, naravno, nadležna samo za članice EU).  Službeno izvješće za javnost daje prilično transparentan uvid u to što su to Apple i Irska vlada zapravo „zgriješile“.  Da bi vam bolje objasnili cijelu situaciju, probati ćemo vam je sažeti u deset činjenica:

1. Apple i Irska imaju dugu povijest međusobne suradnje. Još 1980. otvorena je prva Appleova tvornica van Sjedinjenih Država u blizini Corka na jugozapadu Irske. Ona posluje i danas, te zapošljava nekih 5000 ljudi, a upravo je bilo u planu dodatno zapošljavanje.
2. Apple na području Irske djeluje kroz dvije kompanije,  Apple Operations Europe je naziv kompanije u čijem je vlasništvu navedena proizvodnja određenih linija računala i koja zapošljava većinu radne snage. Apple Sales International  je druga kompanija koja kupuje Appleove proizvode proizvedene u drugim pogonima diljem svijeta i prodaje te proizvode u Europi (te dijelu srednjeg istoka, Africi i Indiji).  Kupci tih proizvoda, koji su djelomično distributeri, a djelomično i krajnji kupci, kupuju proizvode direktno od Apple Sales Internationala.
3. Obje kompanije, Apple Operations Europe i Apple Sales International plaćaju Appleu u SAD-u oko 2 milijarde US dolara godišnje za R&D (istraživanje i razvoj). Na taj iznos ne plaća se porez na dobit u Irskoj niti negdje drugdje u EU, ali to Europska komisija niti ne spori, da li zato jer ga smatra i legitimnim i legalnim ili zato jer se ne želi kačiti sa američkim poreznicima, naravno, nije navedeno.
4. Dvije Appleove komapnije plaćale su porez na dobit u Irskoj prema zagarantiranim poreznim pravilima iz 1991., 2007. I 2015. Irska ima vrlo malu stopu poreza na dobit, 12,5% pa bi se moglo dovoditi u pitanje da li je prihod od prodaje u Belgiji (gdje je porez na dobit 34%) zaista smio biti prikazan kao prihod od prodaje u Irskoj (gdje bi trebali platiti samo 12,5% poreza), ali EK to ovom kaznom ne dovodi u pitanje, odnosno, to nije bio predmet spora.
5. Predmet spora je zapravo metoda „internog alociranja profita“ koju su obje Appleove kompanije provodile, a koju su Irske porezne vlasti priznavale kao legitimnu. To „interno alociranje profita“ je podrazumijevalo da se većina prihoda alocira kao prihod „glavnog ureda“ (head office). Jedino se prodaja u Irskoj brojala kao prihod obaju kompanija, dok se prodaja u svim drugim zemljama pripisivala famoznom „glavnom uredu“ koji nema pravnu osobnost, niti zaposlenike.
6. Irske vlasti su, očito, smatrale da je za njih dovoljno da prikupe porez na dohodak od tih 5000 zaposlenika, te porez na dobit (i dodanu vrijednost) od poslovanja Applea u Irskoj, a za druge EU zemlje ih nije briga. 
7. Prosječan porez na dobit u zemljama EU je 22,09%, kreće se od 10% u Bugarskoj, do 33,99% u Belgiji. Irska, sa 12,5% je druga najpovoljnija u EU. Apple Sales International je, primjerice, u 2011. godini platio samo 10 milijuna eura poreza na dobit za prodaju u Irskoj, dok za cjelokupnu prodaju u ostatku Europe, Srednjem Istoku, Africi i Indiji nije nigdje plaćen porez na dobit.
8. EK je presudila da Apple mora platiti porez na dobit u Irskoj na cjelokupan ostvareni prihod iako nije ostvaren u Irskoj, a irska vlada se žali na tu odluku i ne želi te novce u svom proračunu.
9. Apple ima sasvim dovoljno novca za isplatu tih 13 milijardi. Trenutno ima u novcu i novčanim ekvivalentima pohranjeno oko 200 milijardi eura.
10. Irski novinari se već, na sebi svojstven način, pitaju što bi se moglo uraditi sa tih neočekivanih 13 milijardi. Bilo je tu razumnih odgovora poput poboljšanja zdravstvene skrbi (koja je prema mišljenju samih Iraca puno lošija od hrvatske)  pa do toga da se za te novce može dobiti 123 igrača kalibra Paula Pogbe (potpisao za Manchester United za 105 milijuna eura).