Iz jutarnjeg drijemeža u mom dijelu ureda probudila me tužna priča iz Bugovog Laba, kamo se moj urednik obično uteče žaliti Šuštiću na svoje rezultate u PUBG-u. Za one koji ne znaju, radi se o trenutno vrlo razvikanoj FPS/TPS „igrici“ u Battle Royal stilu, a koja nam je, usput budi rečeno, i tema broja prosinačkog Buga.

Šuštić, koji je u PUBG-u do grla, krvav do lakata i tata-mata za ovu i neke druge igre njome je oduševljen i tim entuzijazmom zarazio je i svog mladog padawana, Mira. Žalosti me (ne baš), što moram reći da padawan ima dosta za učiti, barem ako je suditi po njegovoj manje-više redovitoj kuknjavi:

• Taman kad sam se obukao i opremio – krk, metak u bulju!,
• Pregazio me! Daciom!
• I sam sam sada vozio tu Daciu! Pa to je bolje od Moskviča!
• Do killa još nekako, ali do pobjede nikako!!!1

Ukratko, još nisam doživio da je mudri sensei Davor rekao: učeniče, nemam te više čemu naučiti – sve znaš! Dapače, čini se da još ima dosta kolokvija za položiti za izaći na prvi ispit…

Usprkos svemu gore rečenome, odnosno mogućnosti da se spojim na PUBG servere i gledam šefa kako ga rejpaju drugi igrači, nemam nikakve volje to uraditi. Zašto? Zato jer mi je mrežno igranje na javnim serverima gej (no homo). Jedan razlog je ranije ustanovljena činjenica da tinejdžeri i adolescenti koji sjede u razbacanoj hrpi vlastitih čarapa pred računalom u svojoj sobi UVIJEK imaju prednost pred nama, ozbiljnijom gospodom u godinama, koji već doma imaju iste takve tinejdžere za uzdržavanje, pa umjesto vježbe pred računalom, veći dio dana provode na firminoj galiji, veslajući u ritmu korporacije ili korporacijice.

Drugi je kvaliteta suigrača i protivnika na javnim serverima, koja varira od duboko retardiranih i poremećenih individua, do abnormalno sposobnih likova i timova, a ni jedno ni drugo nije užitak trpjeti bilo na svojoj ili protivničkoj strani. Ako igrate protiv debila – nerviraju vas. Ako igrate s debilima, opet vas nerviraju. Ako ste upali na server s nadljudima, pa ste vi taj debil – opet ne valja. Ukratko – ne valja kako god okreneš.

Rješenje je jednostavno – igranje isključivo protiv računala. Ako je preslabo, digneš težinu. Ako je prejako, spustiš ili promijeniš mapu. Ukratko, ne postoji večernja ili jutarnja seansa protiv računala koja na kraju nije završila na moje zadovoljstvo. S druge strane, čak i u igrama koje obožavam i u kojima je gubljenje „sastavni dio zabave“, a koje se igraju online s drugim igračima, poput DCS-ovog A-10C Warthoga, gotovo redovito, čin je društvo veće i šarolikije, ima neki razlog frustraciji, a koji ne proizlazi iz same igre, već  iz suigrača.

 Pod uvjetom da razumijete da se igrate na računalu da bi se zabavili, a ne nekome (ili sebi) nešto „dokazali“, odnosno ne radite to u nadi da ćete jednog dana profesionalno zarađivati od turnira, a ne od veslanja za firmu, teško je samome sebi opravdati živciranje s drugima i protiv njih u mrežnim igrama kada računalo, naš vjerni rob, uvijek može biti bolji, idealni suigrač i protivnik.

Offline je novi online… (tješim ja sebe).