Pravo na nedostupnost

Zakoni o Pravu na odspojiti se ("Right to disconnect") trebali bi omogućiti da se ne bavimo poslom izvan radnog vremena, smanjimo stres i izgaranje u kulturi "uvijek uključenih" i hiperpovezanih radnih okruženja. Ipak, ostaju upitni provedba i promjena u kulturi rada, sve dok sami ne odlučimo prestati provjeravati poslovne poruke izvan radnog vremena

Ivan Podnar petak, 28. lipnja 2024. u 06:00

Usred noći, zazvonio je telefon. Unezvijeren, pogledah, tri je ujutro, da se nešto nije dogodilo mojoj rodbini preko bare? Ali prepoznah telefonski broj. Bio je to moj tadašnji šef. Dogodila se neka zavrzlama oko migracije s on prem na cloud, pobrkalo se stotinu Sharepoint sajtova, koje sam prije nekoliko sati premještao, uglavnom, jedna od onih uobičajenih IT "katastrofa" koja bi, da nije odmah riješena, vjerojatno prouzročila da planet eksplodira. Naravno da ne bi, sve se moglo obaviti i na početku radnog vremena, ali, očito, zbog meni nepoznatih razloga, nije se moglo čekati. Ipak, to je bila velika, najvažnija financijska institucija u američkoj financijskoj industriji zajmova, pa je i donekle ta noćna nervoza donekle razumljiva.

Nešto kasnije, nakon što sam otišao iz te tvrtke, koja mora biti u pogonu 7/24/365, sudjelovao sam, kao konzultant, u jednom projektu za osjetno manju kompaniju, u privatnom vlasništvu, s nešto manje od stotinu zaposlenih. Glavna platforma za komunikaciju je Slack, koji neki vole, ali uglavnom, više njih, mrzi. U Slaku je bilo otvoreno puno kanala, prava mala šuma od koje se ne vidi drvo, većina oko projekata, ili workstreamova. Ipak, najaktivniji kanali bili su sljedeći: Whereabouts, Yelling, General, Random i Help, nadam se da prijevod nije potreban. Od tih, najfrekventnije se ažurirao prvospomenuti, koji je izvještavao takoreći u minutu gdje se tko nalazi, što radi, je li aktivno uključen ili nije u posao, je li negdje krenuo, ili je na putu.

"Zašto radimo cijelo vrijeme, ili smatramo da bismo to trebali? Zašto se ravnoteža između posla i privatnog života čini tako nedostižnom?"

Nevjerojatna količina nepotrebnih informacija! Kad sam se raspitao zašto je to potrebno, svi su, uz namigivanje, ukazali da tako želi vlasnik tvrtke, a strogo ga u tome podržavaju svi menadžeri projekata. Ne bi u ovu kolumnu stali primjeri bizarnosti kojom se izvještavalo, od buđenja do odlaska u krevet, od posjeta zubaru do pomaganja djetetu sa školskom zadaćom, i mnogo, mnogo drugog. Šefovi su budno pratili taj kanal i intervenirali u bilo koje vrijeme, ispitujući tko je i gdje, ako nije vidljivo uključen u projekt, ili su mu izgubili trag.

Sve to, dugačak je uvod u ono što me potaklo na ovu temu: u Kaliforniji su zakonodavci predložili zakon pod imenom "Pravo na isključenje". Prijedlog, koji se ne odnosi na ostale američke države, zaposlenicima bi dao zakonsko pravo da ignoriraju komunikaciju i zahtjeve na poslu koji nisu hitni izvan radnog vremena. Temeljni motiv je da se smanji stres i izgaranje u uvijek uključenom i hiperpovezanom modernom radnom okruženju.

Iako Kalifornija predvodi svijet u mnogim tehnološkim inovacijama, tu debelo kasni za svijetom. U Njemačkoj, 2014., Volkswagen i BMW zabranili su komunikaciju nakon radnog vremena. Francuska je 2017. donijela prvi zakon o pravu na prekid veze s poslom. Druge zemlje, uključujući Italiju, Belgiju, Španjolsku, Argentinu, Kanadu i druge, slijedile su primjer. Australija je postala posljednja zemlja koja je donijela takav zakon početkom godine. U Kaliforniji tek prošli mjesec, predloženi zakon zahtijevao bi od kalifornijskih poslodavaca da osmisle i objave planove koji eksplicitno naznače radno i neradno vrijeme. Taj i drugi zakoni donose se prije svega s idejom da zaštite radnike u IT industriji, koji poslove obavljaju pred računalom, ali ne i na svu radnu populaciju.

Ali krivi su i sami radnici. Američka radna kultura očekuje predanost poslu tijekom cijelog radnog vremena, a gdje su svi uvijek dostupni, i šalju poruke čak i kasno navečer i vikendom. Nebrojeno puta čuo sam na sastancima izlaganja koja počinju rečenicama: "Sinoć sam pregledao..." ili "Preko vikenda sam napravio...". To isticanje rada u vrijeme odmora zapravo implicira posvećenost poslu, jednako kao i gotovo sramotu uzeti odmor dulji od sedam dana, ili još bolje, uopće ne ići na godišnji odmor.

Kalifornijski prijedlog gotovo je komičan, jer ima klauzulu da se tvrtka koja ne poštuje zakon kazni beznačajnom kaznom od sto dolara, nakon što bude prijavljena. Zvuči kao da se netko šali. U valu velikih otkaza koji haraju, ne samo Kalifornijom, nemoguće je očekivati da će se radnici okuražiti i prijavljivati za tako malu kaznu. Istodobno, mogu si negodovati u bradu jer znaju da kad bude smanjena radna snaga, da će im se još više posla natovariti na leđa. Što je još gore, radi se i o krađi plaće, jer je to rad izvan ugovorenog radnog vremena i, u većini slučajeva, bez naknade. Za razliku od mnogih drugih naprednih zemalja, u SAD-u praktički ne postoji zakonsko ograničenje broja sati koje neki plaćeni radnici mogu raditi, niti zakonski zajamčeno plaćeno slobodno vrijeme za bilo kojeg radnika. A sve to dovodi do moderne bolesti koje u nedigitalno vrijeme nije bilo.

Tehnostres je vrlo stvaran i sveprisutan problem. Očekivanje da će radnici uvijek biti dostupni za rad u svako doba dolazi uz visoku cijenu za ljudsko zdravlje i radnu produktivnost. Istraživanja pokazuju da kada se tijelo nema nikada priliku odmoriti i oporaviti, razine hormona stresa kortizola ostaju toliko visoke da se tijelo počinje trošiti. Kalifornijski prijedlog, a i drugi već izglasani zakoni, o pravu na "prekid veze", tjeraju nas da se suočimo s pravim pitanjima: Zašto radimo cijelo vrijeme, ili smatramo da bismo to trebali? Zašto se ravnoteža između posla i privatnog života čini tako nedostižnom?

 

Bug 380-381 srpanj/kolovoz 2024.