Kao putnik koji će u idućoj godini premostiti kontinente, oceane i različite zakonodavne sustave i države, moja je najveća želja - digitalna emancipacija od beskrajnih redova, repetitivnih obrazaca i zamorne birokracije. Sanjam o svijetu gdje digitalni identitet postaje univerzalni ključ koji otključava vrata globalnog kretanja i života, bez potrebe za fizičkom materijalizacijom našeg postojanja kroz nebrojene papirnate dokumente.

Strah od Velikog brata?

Nigdje digitalizacija ne kasni koliko u digitaliziranju ID dokumenata. Koliko bi se uštedjelo da možemo iz jednog sustava, na primjer, vozačkih dozvola, pristupiti sustavu zdravstva i poreznih ustanova s jednim digitalnim identitetom, čak i u pitanju, primjera radi, američke i europske birokracije? U čemu je problem kada postoji tehnologija? Očito u strahu od Velikog brata i nepovjerenja u političke sustave.

Promatrajući evoluciju digitalnog identiteta kroz prizmu svakodnevnice, suočavam se s paradoksom koji nadilazi čisto tehnološke aspekte. U svijetu koji svakodnevno putuje, transportna industrija i turizam okosnica su mnogih gospodarstava, život se često odvija u različitim dijelovima svijeta tijekom godine, još uvijek svjedočim začuđujućoj inerciji u uspostavljanju digitalnih rješenja koja nadilaze državne i regionalne granice. Govorim o digitalnom identitetu koji se nosi bez obzira gdje se nalazite, bez obzira kojoj instituciji pristupate.

Fragmentacija digitalnih sustava

Fenomen fragmentacije digitalnih sustava u svijetu i zatvaranje u regije predstavlja mikrosliku još uvijek razjedinjenog svijeta, gdje prevladavaju tradicionalni administrativni procesi. Zemlje poput Estonije demonstriraju transformativnu moć integriranih digitalnih identiteta, ali što to vrijedi kad mahom ostaje zarobljeno u kompleksnim povijesnim naslijeđima na koje kao pahulje padaju pa se tope suvremena tehnološka rješenja.

Ekonomski aspekt ove fragmentacije posebno je bolan u kontekstu globalne mobilnosti. Svako zadržavanje na granici, svaki redundantni formular, svako ponavljanje već postojećih podataka predstavlja ne samo trošak vremena već i značajan ekonomski gubitak. U doba kada vrijeme postaje najvrjednija valuta, naši sustavi još uvijek funkcioniraju kao da živimo u analognom svijetu.

Infrastruktura već postoji

Tehnološka infrastruktura za implementaciju jedinstvenog digitalnog identiteta već postoji. Blockchain tehnologija, napredni sustavi enkripcije i decentralizirani pristup pohrani podataka mogu osigurati visoku razinu sigurnosti uz istovremenu dostupnost potrebnih informacija. Međutim, ključni izazov nije tehnološke prirode - radi se o potrebi izgradnje povjerenja u digitalne institucije.

Za razumjeti je da su neke zemlje preživjele različite političke sustave i transformacije te da je duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema centraliziranim bazama podataka, što se manifestira kao svojevrsni kolektivni otpor prema digitalnoj integraciji osobnih dokumenata. Zato je potrebno razviti model koji će istovremeno štititi privatnost građana i omogućiti efikasno funkcioniranje javnih službi u globalnom kontekstu. To podrazumijeva stvaranje interoperabilnih sustava koji će funkcionirati jednako dobro u Zagrebu, Washingtonu D.C. ili negdje između, Reykjavíku.

Tranzicija prema integriranom digitalnom identitetu predstavlja ne samo tehnološki, već i društveni imperativ koji zahtijeva pažljivo balansiranje između efikasnosti i privatnosti, između modernizacije i očuvanja povjerenja građana.