Istraživači Sveučilišta Stanford osmilili su igru u kojoj  odrasli drži pametni telefon ispred čela i traži od djeteta da oponaša sliku prikazanu na ekranu. To može biti majmun, sportaš, neko sretno ili tužno lice. Odrasla osoba zatim pogađa što dijete glumi i bilježi točne odgovore naginjanjem telefona prema naprijed, a neispravne naginjanjem unatrag.

Terapeutsko učenje kod kuće

Djeci s poremećajem iz autističnog spektra (ASD) igra nudi terapeutsko učenje u kućnom okruženju; pomaže im da uspostave kontakt očima sa svojim skrbnicima i da određene emocije povežu s različitim izrazima lica. Ali vrijednost igre Guess What? mnogo je veća. Svaka sesija igre od 90 sekundi snima se kao video i može se poslati istraživačima Stanforda.

Istraživači tamošnjeg Instituta za umjetnu inteligenciju usmjerenu na čovjeka već nekoliko godina skupljaju te kućne video snimke i koriste ih u razvoju novih načina za daljinsko dijagnosticiranje ASD-a, poboljšanje skupova podataka o prepoznavanju emocija, praćenje napretka djece u prepoznavanju emocija i konačno poboljšanje liječenja ASD-a.

Računalni vid

Sustav, opisan u JMIR Pediatrics and Parenting, koristi računalni vid i druge oblike umjetne inteligencije, a razvijene metode mogu se primijeniti na sve vrste stanja i kašnjenja u razvoju, stanja mentalnog zdravlja i afektivne poremećaje poput shizofrenije, objašnjavaju istraživači.

Koristeći videozapise, uvježbali su model da s visokom točnošću (iznad 90%) predvidi koja su djeca neurotipična ili imaju ASD. Istraživači se nadaju da će njihovi modeli postupno postati dovoljno pametni da dijete s ASD-om dijagnosticiraju i bez ljudske pomoći. Međutim, za to im treba ogromna zaliha kućnih videa za obuku modela. I tu u igru ulazi Guess What?

Testiranje audio zapisa

Zamišljen da se koristi s još nedovoljno raširenim nosivim uređajima proširene stvarnosti, ova igra prvenstveno se oslanja na daleko sveprisutniji alat: pametni telefon i njegovu kameru koja će bilježiti video zapise i slati ih istraživačima, dakako uz dozvolu korisnika.

Istraživači su testirali i ideju korištenja samo zvukovnih zapisa. Audio je relevantan za dijagnozu ASD-a jer je mnoga djeca s autizmom vokaliziraju drugačije od neurotipične djece; često ponavljaju riječi koje su drugi upotrijebili, govore monotono ili netipičnim tonom i naglašavaju riječi na neuobičajene načine.

Sljedeći korak

Primjenom metoda dubinskog učenja temeljenih na zvuku, istraživači su postigli 79% točnosti u razlikovanju neurotipične djece od one s ASD-om. Sljedeći je korak kombiniranje zvučnih signala s drugim vrstama informacija o ponašanju koji se mogu iščitati iz videa: prepoznavanje emocija, pokreti ruku, itd.

Istraživači se nadaju da će njihova igra pomoći u ranom dijagnosticiranju ASD-a, ali i pomoći djeci u učenju i prepoznavanju tuđih emocija. Pa kad djeca budu gledala u lice druge osobe koristeći Google Glass, sustav će im prikazati koju to emociju druga osoba izražava.