Auto-Tune - korekcija glazbenog tona: Sluha i igara!

Dok se u počecima radilo o anatemi čije se korištenje nastojalo sakriti koliko je god moguće, danas je autotuning normalno prihvaćen fakt glazbene produkcije na svim razinama te se čak nerijetko koristi kao svojevrsni efekt. O čemu se radi?

Oton Ribić ponedjeljak, 5. travnja 2021. u 06:00

Zapitate li klasično obrazovane muzičare, naročito vokaliste, za stav o važnosti glazbenog sluha, obično će vam uzvratiti dizanjem obrva i tvrdnjom kako se radi o esencijalnoj vještini za ozbiljno bavljenje glazbom. Vještini koju se može naučiti, neki brže, neki sporije, ali koja je jednako fundamentalno bitna, kao i spretnost za ples, ili rječitost za književnost. Da, postoje izuzeci (posebno kod udaraljkaša) gdje ta vještina ne dolazi do tolikog izražaja, ali oni su rijetki. I doista, kroz pozamašan udio povijesti glazbe, ta bi tvrdnja bila posve točna.

Dok se instrumentalisti još katkad mogu provući na temelju tvrdnje kako ovise o mehanici i akustici svojih instrumenata, pjevači su zbog toga ipak, a i zato što je vokal ono što većina publike primarno sluša, daleko izloženiji. Pjevač koji “falša” još može proći u krčmi u tri ujutro, ali na iole većem događaju može očekivati potop. No posljednjih se desetljeća situacija ipak počela mijenjati dolaskom autotunera, na sreću ili na žalost – ovisno koga pitate.

Savijanje tona

Sama činjenica da se visina snimljenog tona može mijenjati nikome ne bi smjela biti iznenađenje. Onaj tko je dovoljno star da se sjeća ere gramofona, ili ga je možda nabavio u moderno doba, dobro poznaje generalno umiranje od smijeha kad se omiljene pjesme slušaju s gramofonom podešenim na pogrešan broj okretaja.

To svakako jest promjena tona, i premda su je mnogi znatiželjni izvođači tijekom povijesti koristili kao zanimljiv eksperiment, ona nije spašavala pjevače bez sluha, jer ona ujedno usporava ili ubrzava snimke, čime bi one ispale iz tempa i samim time postale beskorisne.

No ideja o promjeni visine tona sa zadržavanjem tempa nije ostala postrani: sredinom 20. stoljeća pojačano se razvila teorija, a potom i hardver, koji je raznim trikovima, poput višestrukih preklapanja signala i sličnim metodama, nastojao povisiti (obično udvostručiti) frekvenciju snimke bez njezina ubrzavanja. To je uglavnom ostalo u sferi zanimljive eksperimentalistike, koja se u glazbi mogla iskoristiti kao neobičan efekt, no nipošto kao spas za loše pjevače.

Tek se u novije vrijeme, otprilike od ranih devedesetih godina, kad su na scenu počeli dolaziti digitalno snimanje i obrada zvuka, situacija počela mijenjati. Digitalno snimanje i obrada za sobom su poveli koncept relativno jednostavne manipulacije signalom, upravljane koliko god kompliciranim algoritmima je netko poželio, dokle ih je znao isprogramirati. I tu su se pojavili i prvi eksperimenti s korekcijom tonaliteta.

Progresija i hit

Treba reći da su takvi prvi pokušaji bili vrlo ograničeni. Količina izračuna koju su morali provoditi nad signalom tražila je, s tadašnjim procesorima, nekoliko redova veličine više vremena nego što je sâm signal trajao, a i konačni rezultati nisu bili sjajni: uvodili su razne neželjene artefakte, ili naprosto bili jasno umjetno modificirani.

No za samo nekoliko godina, tipična procesorska snaga je narasla, a na paralelnom kolosijeku algoritmi promjena visine tona sve su se više usavršavali. Ideja o njihovom korištenju kako bi se korigirale netočne snimke vokalista, počela je polako ali sigurno prerastati u stvarnost.

Ključni trenutak s tehnološke strane dogodio se 1997. godine, kada je originalna ideja razvijena samo do logičnog sljedećeg cilja: umjesto da prepušta producentima i tonskim inženjerima da u studiju sami pronalaze i ručno korigiraju loše vokalne snimke, novi softver Auto-Tune ponudio je sve to automatski, i to u realnom vremenu. Zapravo, jednom kad je algoritam bio usavršen do dovoljne razine da ne unakazi snimku, a procesori dovoljno brzi da ga pogone u realnom vremenu, sama detekcija pogrešnog tona bila je daleko manji, i u to doba već odavno riješen problem. S tim softverom rođen je i istoimeni autotune efekt.

Ključni glazbeni trenutak koji je “probio branu” bio je superhit “Believe”, koji je bezvremenska Cher lansirala potkraj 1998. Nije to bio prvi slučaj uopće, ali bio je prvi svjetski čuven hit koji je korekciju tona očigledno i jasno koristio – kao efekt.

Svidjelo se to nekome ili ne, takvi neprirodno brzi prelazi tonova u toj pjesmi zadali su svojevrsni novi pravac produkcije. Otad nije bilo trenutka da, kada barem poneka pjesma koja ga isto tako koristi, nije bila na top ljestvicama.

Obje strane estrade

Pored očitih, jednako je bitno pitanje tko autotune koristi suptilno, tj. upravo kako bi korigirao bilo “falš” snimku, bilo svoje greške na nastupu uživo.

U visokom show businessu zapravo se više nitko ne trudi to naročito sakrivati, pa je postala i svojevrsna javna tajna kako se koristi posvuda. No suprotno raširenom mišljenju, nisu sve velike zvijezde lišene sluha i “birane” samo na temelju dugih nogu ili muskulature. Kod najpoznatijih zvijezda, njihovo je vrijeme jednostavno preskupo da bi proveli tjedne i tjedne snimajući savršenu snimku: u tom slučaju, jednostavan je poslovni pragmatizam prepustiti produkciji da poboljša neku dovoljno dobru, dok zvijezda negdje bolje zarađuje nastupajući uživo.

Na sceni manje poznatih izvođača i entuzijasta, autotune također je izazvao svojevrsnu malu revoluciju, omogućivši i ljudima koji si ne mogu dozvoliti godine vježbe da, uz nešto truda i vremena, proizvedu korektnu snimku bez velikog rizika ismijavanja. Ne treba to uvijek gledati kao varanje, jer može se raditi o nečemu dovoljno benignom kao što je pjevanje pjesmice za rođendan prijatelju na drugom kraju svijeta, ili pukoj zabavi.

Za i protiv

Što se same dosljednosti glazbi tiče, ovo je jedna od onih situacija gdje je lakše naći jetija nego konsenzus: od čvrstih purista, koji tvrde da se radi o očitom varanju, preko slušatelja koji to ne obožavaju ali prihvaćaju da se drugima sviđa, do onih koji će reći da je samo slušljivost i kvaliteta krajnjeg proizvoda bitna, bez obzira kakvim se procesima do njih došlo.

Treba reći i to da obje strane imaju neke legitimne argumente, ali odgovor se svodi na pitanje što zapravo slušatelji očekuju od glazbe: najkvalitetniju moguću zabavu koju izvođač može pružiti, ili točnu reprodukciju onoga što on može izvesti bez ikakvih uljepšavajućih efekata.

Oko dostupnosti više nema diskusije, jer do danas su i osrednji smartfoni više nego sposobni upogoniti autotune u realnom vremenu, visokoj kvaliteti i potpuno automatski te su u skladu s time i aplikacije široko dostupne, popularne i masovno preuzimane, pa smo se tako i mi pozabavili nekima od njih.

Budućnost zajamčena

Na kraju, lako se nameće pitanje je li autotune promijenio i možda oštetio glazbeno stvaralaštvo i trud, jer s njime to više nije glazba u konvencionalnom smislu.

Slično gornjoj argumentaciji, stvar previše ovisi o osobnom ukusu da bi se mogao dati jedan univerzalan odgovor. No možemo se barem referirati na povijest, i reći da su isto tako i dolazak električne gitare, sintesajzera, “ritam-mašina”, raznih efekata, digitalnih nosača zvuka i mnogih drugih ideja, svaki u svoje vrijeme izazvali određeni otpor s argumentom kako s njima u glazbi više “nije to to”.

Pa ipak, scena je to sve preživjela, ideje su se etablirale, pa nema sumnje da će jednom i autotune biti viđen kao dio te grupe ideja koje su u svoje vrijeme promijenile stvari, no kasnije postale konvencionalno široko prihvaćene. Onima kojima se ne sviđaju, i dalje je na raspolaganju izobilje glazbe koja ih ne koristi.

Od poznatijih izvođača, Jennifer Lopez primila je popriličnu paljbu radi njezina navodnog preočitog i čestog korištenja autotunea, čak i na koncertima
Od poznatijih izvođača, Jennifer Lopez primila je popriličnu paljbu radi njezina navodnog preočitog i čestog korištenja autotunea, čak i na koncertima