MIT razvija "leteći tanjur" za istraživanje Mjeseca i asteroida
Levitirajući disk koji koristi prirodni elektrostatički naboj svemirskih tijela oko kojih nema atmosfere mogao bi poslužiti u istraživanju Mjeseca, asteroida i sličnih objekata
Otkako je NASA uspješno testirala marsovski helikopter Ingenuity, letenje na drugim svemirskim tijelima postalo je stvarnost, a sve više svemirskih misija planira, uz rovere i landere, na druge planete i asteroide poslati i letjelice. Jedna takva bit će lansirana, primjerice, prema najvećem Saturnovom mjesecu Titanu, jer se procjenjuje da je upravo letenje najefikasniji način za istraživanje ovog nepoznatog svijeta. No, za let helikoptera i drugih multirotorskih letjelica potrebna je kakva-takva atmosfera, pa se postavlja pitanje – što ako nje, kao na našem Mjesecu, nema?
Inženjeri s uglednog MIT-a misle da imaju rješenje za to. Njihov "leteći tanjur" koristi prirodni statički elektricitet svemirskih tijela oko kojih nema atmosfere kako bi generirao dovoljnu odbojnu silu i levitirao iznad površine. Statički elektricitet na tijelima bez atmosfere generira se zbog izravne izloženosti Sunčevom zračenju, a u redovnim je uvjetima dovoljno snažan da s tla podiže čestice prašine na visinu do jednog metra (na Mjesecu).
Leteći tanjur uspješno testiran
Kako bi iskoristili ovaj efekt, na MIT-u su predložili da se iskoristi svojstvo materijala mylara (poliesterskog filma poznatoga i kao BoPET), koji može zadržati isti naboj kao i Mjesečeva površina. Jednako nabijene površine odbijat će se, što će stvoriti dovoljnu silu da uvis podigne malenu letjelicu.
No, kako je na Mjesecu i većim tijelima gravitacija presnažna da bi se ovaj koncept realizirao, stručnjaci su u svoj konceptni "leteći tanjur" morali dodati minijaturni izvor ionskih zraka, koje daju dodani naboj letjelici i pojačavaju naboj podloge. Rezultat je "pogon" koji je u stanju s tla podići letjelicu mase oko jednog kilograma s površine Mjeseca ili kakvog većeg asteroida. Ionski pogon sastoji se od rezervoara rastaljene soli koja, kada se kroz nju pusti struja, emitira ione kroz ugrađenu mlaznicu.
Istraživači su svoj koncept i testirali u laboratoriju, u simuliranim uvjetima u kojima je letjelica bila "olakšana" oprugama, uz dodatak umjetno nabijene podloge. Rezultati eksperimenta poklopili su se s teorijom, ionski pogon bio je dovoljno snažan da podigne pokusni "leteći tanjur" od tla.
"S lebdećim roverom ne morate brinuti o kotačima ili pomičnim dijelovima", kažu s MIT-a. "Tlo na asteroidu može biti potpuno neravno, ali dok god imate kontrolirani mehanizam da zadrži letjelicu u stanju lebdenja, možete prijeći preko vrlo grubog, neistraženog terena". Rezultati ovog istraživanja i koncept letjelice opisani su u časopisu Journal of Spacecraft and Rockets.
