"Nikada ne bih pročitao knjigu", izjavio je osramoćeni kralj kriptovaluta Sam Bankman-Fried krajem 2022. godine. "Mislim da si, ako si napisao knjigu, zeznuo stvar." Kada je nekoliko mjeseci kasnije uhićen zbog prevare, književni svijet odahnuo je s dozom zluradosti, proglašavajući njegov prijezir prema knjigama dokazom moralne pokvarenosti. No, za Nicholasa Carra, jednog od najvažnijih kritičara trendova digitalnog doba, SBF nije bio tek arogantni pojedinac, već glasnogovornik duha vremena. Njegove riječi nisu bile incident, već manifest kulture Silicijske doline koja knjige vidi kao zastarjele "uređaje za isporuku informacija", a književnost kao smetnju na putu tehnološkog progresa.

U svom eseju za portal UnHerd, Carr tvrdi da svjedočimo potpunom preokretu moći. Nekadašnju kulturnu elitu, sačinjenu od pisaca, umjetnika i kritičara, zamijenili su "STEM lordovi" – tehnolozi, inženjeri i matematičari. Ljudi poput Marka Zuckerberga, Sama Altmana i Elona Muska danas su ono što je nekad bio T. S. Eliot. Oni ne samo da dominiraju javnim diskursom, već i posjeduju platforme na kojima se taj diskurs odvija. Njihov svjetonazor je, upozorava Carr, radikalno utilitaran. U njemu nema mjesta za maštu, estetiku, metafiziku ili vjeru. Tehnologija je uzdignuta na pijedestal koji su nekad zauzimale umjetnost i religija, kao najviši izraz ljudske kreativnosti. Unutarnji život postao je nevažan; smisao se pronalazi u sučelju aplikacije.

Smjena elita i rađanje post-literarnog društva

Nicholas Carr, autor koji je domaćoj publici postao poznat po knjizi "Plitko: Što Internet čini našem mozgu" (Naklada Jesenski i Turk, 2011.), koja je bila finalist za Pulitzerovu nagradu, već više od desetljeća upozorava na kognitivne posljedice digitalne revolucije. U "Plitkom" je, oslanjajući se na neuroznanost, tvrdio da internet restrukturira naše neuronske putove. Naši mozgovi, zbog stalne izloženosti digitalnim podražajima, gube sposobnost za duboku koncentraciju i kontemplaciju. Umjesto uranjanja u tekst, navikavamo se na skeniranje, brzo prelijetanje informacija i multitasking.

Danas, tvrdi Carr, posljedice su vidljivije no ikad. Ulazimo u "post-literarno društvo". Prema studiji Sveučilišta u Floridi, broj Amerikanaca koji čitaju iz užitka pao je za 40 posto u posljednjih dvadeset godina. U Velikoj Britaniji, postotak djece koja uživaju u čitanju u slobodno vrijeme pao je s 55 na 33 posto u zadnjih deset godina. Humanistički odjeli na sveučilištima se smanjuju, dok studenti hrle na STEM studije u potrazi za boljom plaćom i višim statusom. Kultura koja je nekoć slavila književnost i umjetnost danas se tih pojmova gotovo srami.

Ironično, pod vladavinom STEM kulture, povjerenje javnosti u samu znanost opada. Digitalni komunikacijski sustavi, svojom nehumanom brzinom i razmjerima, ostavljaju malo prostora za promišljanje i diskreciju, a potiču povratak praznovjerju, ideološkoj gorljivosti i ponosnom neznanju.

Umjetna inteligencija kao parodija stvaralaštva

Vrhunac ovog procesa, prema Carru, predstavlja uspon generativne umjetne inteligencije. AI pretvara čitanje i pisanje u "automatizirane industrijske rutine", optimizirane za brzinu i učinkovitost. Kritički i kreativni rad uma prepušta se strojevima. Carr to suprotstavlja ideji T. S. Eliota, koji je tvrdio da pjesnici i umjetnici kroz godine dubokog čitanja i promatranja usvajaju tradiciju i stječu "svijest o prošlosti". Tek tada, koristeći snagu vlastitog talenta, mogu stvoriti nešto novo što nadilazi osobno i postaje univerzalno.

Generativni AI nudi tek parodiju tog procesa. Tradiciju zamjenjuje golemi statistički model, a individualni talent zamjenjuje funkcija predviđanja koja bezumno izdvaja obrasce iz podataka. Botovi poput ChatGPT-ja, Geminija i Claudea nemaju osobnost ni emocije od kojih bi mogli pobjeći, kako je to Eliot opisao. Govoreći nam glasom nikoga, oni se rugaju našoj vlastitoj praznini.

Iako je njegova dijagnoza mračna, Carr na samom kraju ostavlja tračak nade. U nedavnom intervjuu iz zatvora, Sam Bankman-Fried je otkrio da je počeo čitati romane. Carr se prisjeća završnih stihova pjesme W. H. Audena: "U zatvoru svojih dana / Nauči slobodnog čovjeka kako da hvali." Možda, zaključuje, još uvijek ima nade da ponovno otkrijemo vrijednost dubokog ljudskog izraza u svijetu kojim dominiraju strojevi.