Kraj godine iz dana u dan sve glasnije kuca na naša vrata, proizvođači pirotehnike radosno trljaju ručice, Mariah Carey opet zavija, a mi smo vam, pak, pripremili još jednu listu.

Naime, kao što to već i sam naslov otkriva, u nastavku vam donosimo deset igranih serija u kojima smo najviše uživali ove godine, a koje, nemarni kakvi jesmo, ponovno nismo poredali ni po kakvom posebnom redoslijedu...

Pingvin (The Penguin)

Je li moguće snimiti poštenu igranu seriju smještenu u neuvijeno čemeran Batmanov univerzum, a u kojoj od Batmana neće biti ni „B”? Ako ste imali prilike škicnuti uzbudljivu HBO-ovu gangstersku dramu Pingvin, inače spin-off Reevesovog The Batmana iz 2022. godine, onda znate da je odgovor na ovo pitanje definitivno potvrdan.

Štoviše, zahvaljujući briljantnim izvedbama Colina Farella i Cristine Milioti, borba između gegavog krimosa i pomahnitale mafijaške princeze za tron gotamskog podzemlja, po svoj prilici, toliko će vas zaokupirati da ćete na tragičnog bogatuna u tajicama skroz-naskroz zaboraviti.

Tamna tvar (Dark Matter)

Ako vam treba dodatni dokaz da ponekad zaista jesmo svoji najveći neprijatelji, dozvolite da vam predstavimo Jasona Dessena (Joel Edgerton) – pitomog obiteljskog čovjeka koji će jedne sudbonosne noći postati žrtvom otmice čiji će počinitelj biti... on sam. Točnije, njegov dvojnik iz paralelne dimenzije, a kojeg će na ovaj svirepi čin nagnati neutaživa želja za životom kakav nikad nije imao.

U slučaju da vam premisa ove ZF triler-drame bazirane na istoimenom bestseleru Blakea Croucha iz 2016. godine, pak, djeluje pomalo suludo, to je zato što Tamna tvar jedna takva serija zaista i jest. Baš kao što je ujedno i nepopravljivo pitka, a zbog čega ćete ju bez problema odgledati u jednom dahu.

Ripley (Ripley)

On je patološki lažljivac premazan svim mastima. On je hladnokrvni ubojica spreman ubiti za kikiriki. On je jedan talentirani gospodin koji je oduvijek želio biti netko drugi. On je, dakako, Tom Ripley – morbidno fascinantan lik američke spisateljice Patricije Highsmith, a kojeg su tijekom dugih godina tumačili svi od Alaina Delona, preko Dennisa Hoppera i Johna Malkovicha, do Matta Damona.

Ipak, upečatljiva glumačka izvedba Andrewa Scotta u sporogorućoj te vizualno uistinu besprijekornoj, noirovsko-naturalističkoj mini-seriji redatelja i scenarista Stevena Zailliana, lako bi vam mogla postati najdražom.

Bez oduševljenja, molim! (Curb Your Enthusiasm)

U četvrt stoljeća, a koliko je proteklo od emitiranja prve epizode do danas, Bez oduševljenja, molim! čvrsto se ustoličila kao jedna od najboljih humorističnih serija kojima je Amerika počastila svijet.

Nažalost, ove godine kucnuo je čas da se zauvijek oprostimo od jednog i jedinog Larryja Davida - lika, čovjeka kakav svi ponekad toliko žarko želimo biti. Srećom, u gorko-slatkoj dvanaestoj sezoni David se još jednom raspištoljio, a zbog čega smo u njegovom vrlo, vrlo, vrlooo... dobrom seciranju apsurdnih društvenih konvencija opet neizmjerno uživali. Što drugo reći nego – hvala.

Kad padne mrak (What We Do in the Shadows) 

Nije Bez oduševljenja, molim! jedina kvazi-dokumentarna humoristična serija od koje se ljeta Gospodnjeg 2024. moramo oprostiti jer tekuća sezona Kad padne mraka također je zamišljena kao posljednja. Ovo je, dakako, još jedna prvoklasna šteta, a unatoč tome što dotična, ruku na srce, ipak jest malčice slabija u odnosu na svoje prethodnice.

Naglasak na „malčice”, jer uvrnute eskapade tragikomično nesposobnih krvopija sa Staten Islanda te vjernog im (donedavnog) pomoćnika Guillerma (Harvey Guillén) brojnim ljubiteljima ove neponovljive serije svakako će priuštiti još pokoju boru smijalicu.

Fallout (Fallout)

Kada je 2020. godine službeno obznanjeno da Amazon Studios priprema igranu seriju baziranu na Falloutu bili smo skeptični jer videoigraće ekranizacije, kao što svi znamo, mahom tjeraju u gorki plač. Međutim, kada se serija prošlog travnja sručila na male ekrane, moramo priznati da smo ostali ugodno iznenađeni.

Naime, ne samo da je kreatorima uspjelo vjerno rekreirati prepoznatljiv postapokaliptično-dieselpunkovski setting, već su se i avanture naivne Lucy (Ella Purnell), beskrupuloznog ghoula Coopera (Walton Goggins) te nervoznog Maximusa (Aaron Moten) također pokazale i više nego gledljivima. Toliko gledljivima, štoviše, da jedva čekamo drugu sezonu, pa makar dotična svjetlo dana ugledala tek 2026. godine.

Shrinking (Shrinking) 

Kada bismo vam rekli da Jason Siegel tumači psihoterapeuta trajno obilježenog smrću voljene supruge, a legendarni Harrison Ford, pak, njegova Parkinsovom bolešću pogođenog mentora, zacijelo biste pomislili da je Shrinking neka dozlaboga depresivna serija. Tu biste se, avaj, također i fino prevarili.

Vidite, unatoč neporecivo teškim tematskim preokupacijama, kombinacija nježnog humora i vraški simpatičnih likova Shrinking u konačnici ipak čini jednom pohvalno lepršavom dramedijom koja će vam u ove sve hladnije dane bez problema zagrijati srce.

Only Murders in the Building (Only Murders in the Building) 

Živopisna Arconija u četvrtoj sezoni opet je postala poprištem mučkog ubojstva koje će naši omiljeni true crime podcasteri Charles (Steve Martin), Oliver (Martin Short) i Mabel (Selena Gomez) jedva čekati razriješiti. Tim više što žrtva ovoga puta nije nitko drugi nego Charlesova bliska prijateljica Sazz (Jane Lynch), a koju je smrt zatekla na pragu velikog otkrića.

Premda kreatori najvjerojatnije nikada neće uspjeti nadmašiti odličnu prvu sezonu, Only Murders in the Building, za divno čudo, još uvijek ne pokazuje znakove ozbiljnijeg kreativnog posustajanja. Dapače, i dalje svesrdno pogonjen opipljivom kemijom između Martina, Shorta i Gomez, neočekivanim obratima te očekivano nelošim humorom, dotični se još jednom pokazao kao poprilično privlačna razbibriga.

Bad Monkey (Bad Monkey)

Što dobijete kada pomiješate pitoreskno otočje Florida Keys, odsječenu ljudsku ruku, simpatičnog kapucina, voodoo i Vincea Vaughna u ulozi suspendiranog policijskog inspektora koji svoj cinični jezik nikad nije naučio držati za zubima?

Ako je suditi prema ovogodišnjem Bad Monkeyju, jednu sasvim solidnu te, prije svega, nepretencioznu crnohumornu dramu baziranu na istoimenom romanu američkog književnika Carla Hiaasena iz 2013. godine. Drugim riječima, seriju koja vas možda neće oboriti s nogu, ali koja bi vas, s obzirom na to da ju krasi dobro pogođen omjer komedije, drame i akcije, svejedno mogla poprilično zabaviti.

Šogun (Shōgun)

Ako ste svojedobno imali nesreću posvjedočiti otužnoj ekranizaciji istoimenog povijesnog romana Jamesa Clavella iz 1980. godine, na sam spomen Šoguna mogli biste početi bježati glavom bez obzira... te tako propustiti jedno od najugodnijih iznenađenja godine.

Naime, podjednako uspio i kao drama, i kao kvazi-povijesni spektakl, izrazito zarazni Šogun s nepodnošljivom lakoćom dočarava sav košmar tzv. Sengoku Jidaija – razdoblja japanske povijesti koje bi možda najsretnije bilo usporediti s Igrom prijestolja. Zapravo, kad malo bolje razmislimo, isto bi valjalo učiniti i kada je posrijedi serija kao takva, a zbog čega dotičnu nipošto ne smijete propustiti.