Iz nekog neobjašnjivog razloga, Warner Brosovci već godinama nastoje snimiti gledljivu igranu seriju smještenu u Batmanov univerzum, ali pritom svesrdno lišenu titularnog milijardera s fetišem na šišmiše.

Obuzeti istom onom mahnitošću koja je gonila i kapetana Ahaba, ekipa tako snima li ga snima (Birds of Prey, Pennyworth, Vitezovi Gothama...), pritom redovito postižući tek marginalno bolje rezultate od Melvilleovog napaćenog antijunaka.

Ili je to barem bio slučaj sve do pojave Pingvina (The Penguin) – osmodijelne gangsterske drame showrunnerice Lauren LeFranc, a čija se prva epizoda ovih dana napokon dogegala do Maxa.

Oswalda Cobba (Colin Farrell), mnogo poznatijeg pod mrskim mu nadimkom Pingvin, sreća nikada nije mazila. Rođen s upadljivo deformiranim stopalom na krivoj strani Gothama (postoji li uopće prava?), odrastao okružen kriminalom i neimaštinom, Oswald je još zarana naučio ugrabiti sve ono za što misli da mu pripada.

Recimo, fascikl prepun materijala namijenjenih ucjenjivanju bogatih i moćnih, a koji ionako neće trebati ni pokojnom donu Carmineu Falconeu (Mark Strong) ni njegovom nesuđenom nasljedniku. I to ne zato što će Carmineov bahati sin Albert (Michael Zegen) Oswalda zateći in flagranti, već zato što će ga opasno uvrijeđeni Pingvin ishitreno napuniti olovom.

Neće, međutim, Oswald biti jedini koji će te sudbonosne večeri smetnuti s uma posljedice svog nesmotrenog čina. Vidite, isto to učinit će i mladi Victor (Rhenzy Feliz), a kojeg će pokušaj krađe naplataka s Oswaldovog Maseratija prisilno „promaknuti” u njegova neočekivanog sidekicka.

Ako postoji jedan dobar razlog zbog kojeg Pingvinu valja pružiti šansu, to nikako nije nekakva neviđena originalnost serije.

Naprotiv, halapljivo posežući za svime od Na putu prema dolje (kvazi otac-sin dinamika između Oswalda i Victora), preko Lica s ožiljkom (prikaz kriminalca u usponu), do nezaobilazne Obitelji Soprano (uključujući i dementnu majku), Pingvin prije djeluje predvidljivo nego li iole inovativno.

Dapače, premda generalno poprilično solidno napisan, Pingvin nije potpuno bezgrešan čak ni kada je posrijedi portretiranje likova kao upravo onaj aspekt u kojem serija nesumnjivo najviše briljira. Drugim riječima, ne samo da vječito zbunjeni Victor zasad djeluje krajnje jednonotno, već bi vas ujedno mogla začuditi i neprirodna brzina kojom Victor i Oswald izgrađuju međusobno povjerenje. Tim više što obojica jako dobro znaju da je jednom od njih malo falilo da prije samo nekoliko dana hladnokrvno ucmeka ovog drugog.

Pridodamo li ovim boljkama, pak, još i činjenicu da Pingvin očekivano djeluje zamjetno jeftinije od Reevesovog Batmana (2022.), a unatoč tome što je također okupan u zagušljivim zlaćano-tmurnim tonovima, sve se snažnije nameće jedno pitanje. Naravno, ono koje glasi: „Zašto onda uopće gledati seriju?”, a na koje vam, avaj, možemo ponuditi tek jedan još očekivaniji odgovor: „Zbog Colina Farrella.”

Ne znamo kako je Reevesu uopće palo napamet da ulogu proćelavog, pretilog i ožiljcima prošaranog mafijoze koji govori s jakim njudžerzijevskim naglaskom ponudi baš ljepuškastom Ircu, ali dobro da jest jer Farrell naprosto rastura.

Naime, premda skroz-naskroz sakriven ispod par kila prvoklasne protetike, Farrell s nepodnošljivom lakoćom predočava svu kompleksnost jednog fino razrađenog antagonista. Ujedno i nesiguran narcis koji žeđa za poštovanjem, i dovitljiv manipulator koji se umije izvući iz svake gabule, i ambiciozan gangster koji ubija za kikiriki, i dobar sin koji brine o bolesnoj majci (Deirdre O'Connell), Oswald je, ukratko, fascinantan lik.

Zapravo, kad malo spusti gard i pokaže svoju mekšu stranu (npr. kad milosrdno poštedi Victora) ili, zašto ne, kad otkrijete da je veliki fan Dolly Parton, nesretnik bi vam se čak mogao učiniti i mjestimično simpatičnim.

Srećom, iako bi itekako bio u stanju nositi čitavu seriju na svojim leđima, Farrell ipak neće morati riskirati bruh jer će mu u ovom plemenitom pothvatu svesrdno pomoći Cristin Milioti kao Sofia Falcone.

Naime, obdarena gotovo bambijevski ekspresivnim očima, Milioti će mafijašku princezu podjednako vješto tumačiti i kao sestru shrvanu bratovim nestankom, i kao potpunu luđakinju koja nikada nije trebala biti puštena iz Arkhama te tako predstavljati nepresušan izvor nelagode.

Scene između Sofije i Oswalda kao glavnih kandidata za poziciju primus inter paresa gotamskog podzemlja, shodno tome, bit će ujedno i najnapetije koje serija ima za ponuditi gledatelju. Toliko napete, štoviše, da biste se gledajući ih mogli početi posve nesvjesno primicati svom malom ekranu, a ne biste li uhvatili baš svaki detalj ove krvave igre mačke i miša koja će činiti živo, kucajuće srce Pingvina.

Tog zavodljivo pitkog LeFrancinog čeda od kojeg praktički nitko nije očekivao previše, a koje bi se ipak moglo prometnuti u jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine...