Kada je 1987. godine zablistala na policama, Nedokazana krivnja (Presumed Innocent) američkog škrabala i fiškala Scotta Turowa promptno se dokazala kao teški bestseler koji s top lista neće silaziti naredna 44 tjedna.

Dapače, da je posrijedi roman koji obećava promućurni holivudski producenti nanjušili su još godinu dana ranije, a kada su se počeli koškati oko toga kome će pripasti pravo na filmsku adaptaciju. Nakon kraćih peripetija, čast da ekranizira Nedokazanu krivnju u konačnici je dopala Warner Bros, pa smo tako 1990. dobili neloš pravni triler s Harrisonom Fordom – inače četvrti najtiražniji „R-rated” film te godine.

Potom je uslijedila tridesetak godina duga stanka, a koju će tek tekućeg nam ljeta Gospodnjeg prekinuti showrunner David E. Kelley (Ally McBeal, Male laži, Bostonsko pravo) istoimenom mini-serijom predvođenom holivudskim ljepotanom Jakeom Gyllenhaalom.

Glumcem koji se godinama toliko revno držao podalje od streamaško-servisnih serija samo zato da bi na kraju odlučio probiti led upravo onom koju ćete komotno moći zaobići, a da pritom ništa bitno ne propustite.

Ako ste imali prilike pročitati roman ili pogledati Pakulovu ekranizaciju, s premisom Nedokazane krivnje bit ćete barem maglovito upoznati.

Rozat „Rusty” Sabich (Jake Gyllenhaal) ugledni je glavni zamjenik čikaškog državnog tužitelja koji živi život iz američkih snova. Onih u kojima sve vrvi od lijepih supruga poput Barbare (Ruth Negga), slatke dječice poput Jaden (Chase Infiniti) i Kylea (Kingston Rumi Southwick) i nezaobilaznih kućica posijanih po blaženo bezdogađajnim predgrađima.

Drugim riječima, Rusty uživa jednu od onih razoružavajućih idila koje bi bilo prava šteta pomutiti nekim teškim crnjakom ili ružnom stvari. Recimo, silovanjem i brutalnim ubojstvom Rustyjeve atraktivne kolegice i bivše ljubavnice Carolyn (Renate Reinsve).

Nečovječnim zločinom koji će se dogoditi baš usred bjesomučne reizborne kampanje, a u kojoj će Rusty i njegov bliski prijatelj/glavni državni tužitelj Raymond (Bill Camp) biti poraženi od strane mrskih im rivala. Nica Della Guardije (O-T Fagbenle) i Tommyja Molta (Peter Sarsgaard), Loleka i Boleka čikaškog pravosuđa koji će jedva dočekati priliku da Rustyja optuže za Carolynino ubojstvo nakon što njihova ljubavna afera ispliva na vidjelo...

Je li Rusty kriv ili nevin? Ako je nevin, tko je presudio sirotoj Carolyn i zašto? Je li možda posrijedi ista osoba kao u filmu, odnosno knjizi? Pitanja su to na koja vam odgovore ne bismo mogli ponuditi čak ni kada bismo htjeli. I to ne samo zato što su nam trenutačno dostupne tek četiri epizode, već stoga što se Kelley Turowovog predloška ne drži kao Svetog pisma.

Naime, što manjih, a što većih novina ima toliko da bi ih bilo teško čak i čisto taksativno nabrojati. Od toga da Rusty ovdje odabire Raymonda za svog odvjetnika namjesto Sterna, preko uvođenja novih likova poput Raymondove supruge Lorraine (Elizabeth Marvel) ili antipatičnog osuđenika Liama (Mark Harelik), pa sve do značajnijih razrada nekih već postojećih poput Barbare.

Koliko je ovaj čin posljedica Kelleyjeve želje da izigra gledateljeva očekivanja, koliko da unutar zadanih okvira ispreda svoju priču, a koliko, pak, nasušne potrebe da nekako već razduži onu koju je Pakula uspio izložiti u svega dva i pol sata, ne znamo. Ali da je Kelley čitavu stvar bespotrebno otegnuo (npr. ponovljeni prizori Rustyjevog brčkanja u bazenu ili bračnih savjetovanja), bogami jest.

Toliko da smo umjesto jednog prokušano napetog trilera dobili letargičnu psihološku (melo)dramu koja bi nakon podosta tesanja vjerojatno i mogla funkcionirati, samo da ju na svojim plećima ne treba iznijeti baš Jake Gyllenhaal.

Daleko do toga da je Gyllenhaal neko petparačko glumatalo koje bi valjalo štapom tjerati od kamere, usprkos tome što ga nikako ne možemo prestati doživljavati kroz prizmu nezaboravnog Donnieja Darka. Pa čak i od toga da se ne trudi portretirati koliko sebičnog, lažljivog i ljigavog, toliko i toplog supruga i oca koji se našao na nesmiljenom nišanu američkog pravosuđa.

Kvaku 22, naime, predstavlja to što Gyllenhaal nije glumac istog kalibra kao Harrison Ford. Čovjek kojem ste istovremeno spremni povjerovati da je u stanju položiti život na oltar pravde i pravice, baš kao i to da je spreman pucati prvi ako okolnosti tako nalažu.

Vidite, za razliku od Fordovog Rustyja ispod čije su se stoičke odmjerenosti ipak skrivali prijeteći podtonovi, onog Gyllenhaalovog nećete moći doživjeti kao muškarca sposobnog ubiti bilo koga. Ponajmanje ženu u koju je propisno zateleban, a ma koliko mjestimično eksplozivan bio, koliko ga noćne more morile ili koliko žarko nastojao prodrijeti u vlastitu nutrinu tijekom razgovora sa psihologinjom (Lily Rabe).

Gyllenhaal, osim toga, jednostavno nije stvoren za ovaj tip uloge, a što ga u seriji usredotočenoj na neizvjesnu sudbu njegova lika hoćeš-nećeš čini poslovičnom kamenčinom spoticanja.

Ono gdje Nedokazana krivnja ipak briljira izvedbe su praktički svih onih glumaca koji se ne zovu Jake Gyllenhaal.

Ruth Negga izvrsno se snalazi u ulozi ranjive i predane, ali ipak očajne supruge u kojoj bijes zbog muževljeve nevjere sve više kipti. Camp je beskrajno simpatičan kao kolerični dobričina Raymond koji psuje kao kočijaš. Reinsve daje sve od sebe kao Carolyn, unatoč tome što ju je dopala nezahvalna zadaća tumačenja lik koji je tek beživotna sjena fatalne zavodnice zbog koje se žile režu vertikalno. A Fagbenle i Sarsgaard, pak, dušu su dali za uloge gmižućih stripovskih zlikovaca koje ćete mrziti barem upola toliko koliko dotični mrze samog Rustyja.

Kamo sreće, međutim, da sporedni glumci nisu ujedno i jedini akteri koji su sudjelovali u izradi Nedokazane krivnje, a na koje ne bi valjalo uložiti prigovor.

Na neuvjerljivog trudbenika Gyllenhaala u funkciji zvijezde nosilje svakako bi valjalo, a ma koliko treptao svojim plavim okicama u nadi da će se uspjeti izvući s uvjetnom. Baš kao i na Kelleyja čiji donkihotovski pokušaji prekrajanja Turowovog predloška po mjeri 21. stoljeća nisu ništa drugo doli još jedna potvrda narodne mudrosti da besposleni pop i jariće krsti.

Ili, pak, na redatelje Anne Sewitsky i Grega Yaitanesa, odnosno direktore fotografije Daniela Voldheima i Douga Emmetta. Kelleyjeve suučesnike koje bismo rado vidjeli kako se migolje na nekom visokom estetskom sudu dok objašnjavaju zašto su se odlučili baš za neuglednu kombinaciju prigušene rasvjete, tirkiznog i smeđeg filtera te toliko intruzivne kamere iz ruke da ćete posegnuti za Draminama.

Zapravo, kad već popunjavamo optuženičku klupu, možemo slobodno pridodati i J.J. Abramsa, Rachel Rusch Rich, Dustina Thomasona i ine izvršne producente, a koji su dali zeleno svjetlo jednom posve nepotrebnom remakeu kao što je Nedokazana krivnja.

Najveća tragedija Nedokazane krivnje nije to što je posrijedi neka negledljiva serija zbog koje ćete osjetiti poriv da si počupate kosu, pa čak ni najgrozomornija serija kojoj ćete imati prilike posvjedočiti ove godine. Obje „časti” ipak prije pripadaju nedavnom The Acolyteu.

Ne, najveća tragedija Nedokazane krivnje svodi se na prostu činjenicu da prastara Pakulova ekranizacija ima barem tri komparativne prednosti: Harrisona Forda, nostalgičnu patinu devedesetih te to što je otprilike triput kraća. A da (još jednom) i ne spominjemo kako Turowov roman uvijek možete ugrabiti u lokalnoj knjižnici, pa se potom fino zaputiti na najbližu plažu i hedonistički se odati svim čarima pitkoga štiva u blaženom carstvu hladovine nenačete nesmiljenim ljetnim suncem.

Naravno, čitavo vrijeme vodeći računa o tome da knjigu ipak vratite na vrijeme, a kako se ljupke tete u knjižnici ne bi naljutile...