Kada je relativno nedavno posve sramežljivo zatreperila negdje na rubu našeg gledateljskog obzora, najnovija HBO-ova mini-serija odmah nas je privukla istom onom silinom kojom noćne leptire, moljce, mušice i ine insekte privlači varljivo pitoma svjetlost uličnih lampi.

Zaslijepljeni kako Willom Tracyjem (Nasljeđe, Meni) kao kreatorom i Kate Winslet (Mildred Pierce, Mare iz Easttowna) u ulozi ekstravagantne kancelarke, tako i pukim žanrovskim određenjem, nismo mogli vidjeti što bi to točno u Režimu (The Regime) uopće moglo poći po zlu.

Međutim, baš kao što se užarene ulične lampe običavaju pokazati pogubnima po ionako tragično kratke živote kojekakvih kukaca, tako smo se i mi poprilično „opekli” na Režimu, a koji se umjesto prvoklasne političke satire koju smo priželjkivali, ipak pokazao kao još jedna od onih serija koje su tek – gledljive.

Za razliku od potpisnika ovih redaka, smoždenog muškarca koji se jednog suncem tek blago oplahnutog jutra pojavio ispred stanovitog kolosalnog zdanja zasigurno je morila ona dijametralno suprotna misao – kako bi išta moglo poći po dobru?

Zaista, prelazeći preko praga barokne palače kaplar Herbert Zubak (Matthias Schoenaerts) zacijelo je mislio kako bi mu to jutro moglo biti posljednje u životu. Ne toliko zbog krvavog gušenja štrajka rudara – čina koji u bilo kojem poštenijem autokratskom režimu sam po sebi nije nešto posebno upitan – koliko zbog toga što je incident procurio u javnost.

Da, dok se u pratnji dvojice vojnika te predvođen upraviteljicom palače Agnes (Andrea Riseborough) približavao kancelarkinom uredu, Herbert je nesumnjivo razmišljao o tome kakve mu je sve grozote sudba bila namijenila...

...a onda je ugledao nju. Elenu Vernham (Kate Winslet) – željeznu kancelarku koja je prije sedam godina zasjela na čelo fiktivne državice smještene u dosadnjikavoj Mitteleuropi i kojoj se, kako to obično biva, s dotičnog više nikako nije ustajalo. Obasjana svjetlošću reflektora koja je njezinu glavu zaokruživala poput aureole, Elena se Herbertu učinila nevinom poput anđela, dok je nas, pak, onako krivousta i obučena u (prljavo) bijeli kostim ipak podsjetila na žensku verziju jednog drugog velikog državnika.

Dojmio se, isto tako, i Herbert Elene i to ponajviše stoga što je dokazano spreman napraviti ono što je datom trenutku potrebno – pa makar to značilo i masakr nevinih. Dapače, Herbert se toliko dojmio Elene da ga je iz službenog mjerača količine vlage u zraku (koje se bojala kao svih crnih, žutih i zelenih vragova zajedno) ubrzo prometnula u svoju zadnju liniju obrane.

Onu koja bi ju trebala zaštititi i od sve nezadovoljnijih kmetov... građana, i od pomame Amerikanaca za kobaltom kojim njena državica obiluje, i od ambicioznih udvorica koje sve više ćute kako bi joj dani mogli biti odbrojani.

Hoće li njezin režim pasti ili ne tek ostaje za vidjeti, no ako je suditi po najavnoj špici u kojoj crveno-plava zastava iz kadra u kadar postaje sve poderanijom i poderanijom, čini se da bi Elena mogla skončati poput svoje omražene rumunjske imenjakinje.

Naime, premda ne baš pošandrcao poput, recimo, Karla VI. koji je umislio da je sačinjen od stakla, u lik Elene jest „utkan” sijaset karakteristika zbog kojih joj nitko sa zrncem soli u glavi ne bi podario vlast nad ovcama nacrtanima na papiru, a kamo li nad čitavom – pa makar i fiktivnom – državom.

Elena je istovremeno i germofobna poput Putina (a također preferira i predugačke stolove) i paranoična poput Staljina, ali i raspjevana (te podjednako lišena sluha) poput nedavne nam „precjednice”, kao i proračunato-majčinski nastrojena prema podanicima koje običava oslovljavati s „moje ljubavi”. Uz to, također pati i od – kako se to službeno zove – daddy issuesa o kojima bi dobri, stari Freud imao štošta za reći, pa tako svako malo „razgovara” s balzamiranim joj ocem od kojeg je naslijedila i stranku s pomoću koje se domogla vlasti i fobiju od plućnih bolesti.

Drugim riječima, Elena je već i zbog neporecive joj sumanutosti intrigantan (premda karikaturalan) lik čija svaka pojava na malom ekranu plijeni gledateljevu pozornost. Tim više što ju karizmatična Winslet s podjednakom vještinom tumači čas kao nepokolebljivu i izvještačenu vladaricu, čas kao ranjivu ženicu kojoj je prijeko potrebna čvrsta muška ruka, a čas kao okorjelu neurotičarku koja se što prije mora dokopati komore s kisikom.

Intrigantan je, uz Elenu, i lik Herberta, a koji, pak, muku muči kako sa samoprezirom i eksplozivnim temperamentom, tako i s Freudu još zanimljivijim Edipovim kompleksom. Opet, tim više što Schoenaerts tumačeći psihopatskog „dobrog čovjeka vrijednog ljubavi” sklonog autoerotskoj asfiksiji, tj. fiktivnog Ra-ra-Rasputina koji „caricu” Elenu „liječi” narodnom medicinom, previše ne zaostaje za Winslet. Osim toga, Schoenaertsu i Winslet ne manjka ni međusobne kemije, pa tako reprezentacija toksičnog odnosa Elene i Herberta – obilježenog eskalirajućim seksualnim tenzijama te recipročnim potenciranjem inherentnih im ludosti – predstavlja daleko najveći adut Režima.

Zapravo, ako bismo zanemarili nelošu (djelomice isprano-pastelnu, djelomice „drečavu”) vizualnu estetiku, razigrani soundtrack, efektnu scenografiju te izvrsni odabir lokacija (dvorac Schönbrunn i palače Liechtenstein i Pallavicini), prikazi Eleninog i Herbertovog odnosa ujedno bi također činili i jedinu jaku stranu najnovijeg Tracyjevog čeda.

Naime, aspekt u kojem Režim neprestano posustaje jest baš onaj humoristični, a u kojem bi jedna politička satira ipak trebala plivati graciozno poput ribe u vodi.

Humor je u Režimu tako pretjerano oslonjen na goli apsurd te komediju situacije, no potonji čak i ovom kontekstu tek svako toliko iz gledatelja uspijeva izmamiti monalizinski osmijeh – npr. prikazima Herberta kako opremljen higrometrom poput šteneta prati Elenu uokolo ili posljedica Elenine odluke da čitavu palaču stane „kaditi” krumpirovom parom radi navodnih ljekovitih svojstava ovog očito svestranog gomolja.

Duhovitih, odnosno britkih dijaloga kao što su, primjerice, „Naša gospa od umanjujućeg BDP-a” ili „Imali smo nekih pritužbi u vezi s mirisom. – Kakvih pritužbi? – Pa, uglavnom da palača miriše kao irski kupleraj”, s druge strane, u Režimu jednostavno nema dovoljno.

O bilo kakvom, pak, izdašnijem tranširanju aktualnih društveno-političkih patologija teško je i govoriti jer je ovom segmentu u Režimu – kao seriji ponajprije fokusiranoj na istraživanje razvojnih etapa (ljubavnog?) odnosa dvoje psihopata u svome središtu – pristupljeno podosta površno. Ni spletkama (nerazrađenih) najbližih Eleninih suradnika (pa i supruga), ni ocrtavanju, nazovimo ga, Eleninog ideološkog backgrounda, ni, uostalom, bilo kakvom „širem” upućivanju na tragikomičnu realnost života u jednom krajnje izvitoperenom režimu tako (barem zasada) nije posvećeno previše-do-nimalo prostora, pa stoga izostaje i bilo kakva suvislija kritika.

Štoviše, kada bismo – poput nekih kolega nam, tj. poradi sličnih tematika i identičnog žanrovskog određenja – Režim išli komparirati s neusporedivo zabavnijom, višeslojnijom i suptilnijom Iannuccijevom Potpredsjednicom (a pogotovo sa Smrti Staljina), dotični bi prošao još i gore jer tada bi, uistinu, još više djelovao ako već ne kao čista farsa, a onda barem kao nedostatno provokativna (dakle, neuspjela i nenametljiva) politička satira.

Žao nam je, na kraju krajeva, što se Tracy prije snimanja nije posavjetovao sa žiteljima naših prostora jer mi bismo mu kao vrhunski eksperti za materiju s kojom se Režim hvata u koštac mogli ispredati svakojake nevjerojatne priče zahvaljujući kojima bi navedeni bez ikakve dileme ispao i daleko autentičnijom i daleko bizarnijom serijom.

Od predsjednika susjedne nam države koji pred kamerom priprema sendvič s parizerom, preko predsjednice koja turistički kampira pred Bijelom kućom ili pronalaska 500 milijuna kuna na računu sirotog umirovljenika, pa sve do sudca koji se sa skorašnjim kriminalnim bjeguncem pod okriljem noći bezbrižno đira po glavnome gradu – da ne zalazimo u isuviše daleku prošlost...