Kada nam je urednik prije nekoliko dana skrenuo pažnju na Sugar, učinilo nam se kako je posrijedi još jedna od onih ni-vrit-ni-mimo serija s kojima nas kojekakvi Netflixi, Amazon Primeovi, HBO Maxovi i druge streaming bitange nemilice bombardiraju.

Međutim, unatoč inicijalno mlakoj reakciji, znali smo da ćemo prvom projektu novopečenog showrunnera Marka Protosevicha (Ja sam legenda, Thor) ipak morati dati šansu. Ne toliko zbog Colina Farrella u naslovnoj ulozi ili redateljskog tandema sastavljenog od Fernanda Meirellesa (Božji grad, Dvojica papa) i Adama Arkina (Nasljeđe, Sestra Jackie), koliko zbog toga što je u pitanju neo-noir – žanr koji poput svih normalnih ljudi volimo.

I doista, što je prva epizoda dalje odmicala, to smo bili spremniji priznati da smo se grdno prevarili jer Sugar se sve više doimao kao serija koja obećava.

Oh, koliko će Sugar samo isprva obećavati. Toliko da ćete pomisliti kako ga ni Jakov Sedlar, Uwe Boll i pokojni Ed Wood ne bi uspjeli smandrljati kakvom združenom redateljskom akcijom.

Za početak, već i stoga što Hawks, Wilder, Huston i ostatak škvadre (tj. pisci čija su im djela poslužila kao predlošci) svoje filmčine nisu bez razloga smještali upravo u „Grad anđela”. Sa svojim treperavim palmama, plavetnim noćima, ispranim jutrima i demonima koji smiono izlaze iz rupa čim se opjevano kalifornijsko sunce malko skrije, gradić je to fascinantan već sam po sebi. Još i više kada ga se late redatelji i direktori fotografije (Charlone i Rutkowski) kojima bi valjalo zamjeriti tek suvišnu uporabu kamere iz ruke ili povremeno neelegantne montažne rezove.

Praktički sve ostalo poput crno-bijelih sekvenci, umetnutih kadrova iz perjanica žanra (Treći čovjek, Dodir zla, Duboki san...), voice-overa ili kvazi-retro zvučne slike, Sugar će, pak, proračunato smještati u zlaćanu (neo)noirovsku tradiciju.

Baš kao i radnja, a čiju će okosnicu činiti nestanak razuzdane unuke (Sydney Chandler) uglednog holivudskog producenta (James Cromwell), odnosno jedan od onih zapetljanih slučajeva prošaranih lažima, izdajama, golišavim fotkama, truplima u prtljažnicima i mračnim obiteljskim tajnama, a koji vape za tim da ih netko raspetlja.

Netko tko se nasilja gnuša u jednakoj mjeri u kojoj sedmu umjetnost obožava, pa stoga ne propušta nijedan broj Cahiers du cinéma, Sight and Sounda i American Cinematographera. Netko kome crno Savile Row odijelo (u kojem valjda također i spava) pristaje kao saliveno. Netko tko duhovima prošlosti ne bi mogao umaći čak ni da svih 150 konja svoje nebeski plave Corvette natjera u galop te zatim vozi bez prestanka sve dok gume ne požderu beton.

Drugim riječima, netko poput naslovnog Johna Sugara (Colin Farrell) – privatnog detektiva koji se, gle čuda, specijalizirao baš za slučajeve nestalih osoba.

Pomutit će vas prefrigani Sugar svojim upečatljivim stilom toliko da ćete bez po' muke dogurati do druge ili čak treće epizode prije nego što u ovom prvoklasnom kukavičjem jajetu primijetite prve pukotine.

Recimo, to da Sugar i ocvala rokerica Melanie (Amy Ryan) kao svojevrsna mu partnerica posjeduju manje kemije nego li Sugar i njegov ljubljeni vintage Chevy. Ili to da seriju odlikuje podosta trom tempo, a unatoč tome što epizode em traju tek tridesetak minuta, em završavaju na pomodnom cliffhangeru. Ili, pak, to da bi se sporedne likove dalo svesti na šture opise poput „ljigava bivša dječja zvijezda koja se nada velikom povratku” ili „generični psihopatski zlikovac”, a da se pritom ništa bitno ne izgubi. Tim više što ih inače provjereni glumci (James Cromwell, Amy Ryan, Anna Gunn, Dennis Boutsikaris...) tumače poluzainteresirano kao da protestiraju zbog niskih honorara.

Ispravak, svi osim Kirby (da, samo Kirby), a koja Sugarovu handlericu Ruby tumači kao da je unaprijed znala da honorar nikada neće dobiti.

Ipak, nijedna vas od tih „crvenih zastavica” neće toliko snažno ponukati da se prestanete gaslightati koliko će to biti u stanju napraviti sam Ivan Šećerac. Ne zato što Farrell loše glumi sjetne dobričine poput Sugara već zato što jedan takav sjetni dobričina koji se ne može suzdržati, a da skitnici ne udijeli koju stotku, u moralnoj kaljuži La La Landa strši poput košarkaša u vrtiću.

Kamo sreće, međutim, da je Sugar tek melankolični medvjedić dobra srca jer on je također i vrhunski fajter, renomirani hvatač muha kineskim štapićima, dokazani poliglot i najperspektivniji amaterski alkoholičar na svijetu čija super-jetra C2H5OH procesuira 50 puta brže od one običnog, malog čovjeka.

Sugar je, da skratimo priču, Gospodin Savršeni, a što bi vas u kombinaciji s učestalim upućivanjima na izdašan asortiman kvaliteta koje ga krase moglo početi opasno nervirati. Ipak, što će serija dalje odmicati to bi vas Sugar mogao još opasnije zbunjivati jer vam nikako neće biti jasno zašto se Protosevich odlučio za jednog takvog posve nerealnog protagonista.

Bit će tu, dakako, ne pretjerano suptilnih ukaza na to da dotični nije onakav kakvim se čini – pripadnost tajnom društvu, ubrizgavanja tajanstvene supstance u vrat, grčenje ruke i slično. Pretpostavljat ćete da će se prije ili kasnije dogoditi nešto što će baciti novo svjetlo na središnji misterij. Žudjet ćete za tim kopernikanskim obratom koji će opravdati sve te nagomilane klišeje kojima se serija čitavo vrijeme besramno kiti. No, ništa vas neće moći psihološki pripremiti na salto mortale kojem ćete imati prilike posvjedočiti ako dogurate do šeste epizode.

Vidite, u šestoj epizodi Protosevich će seriju nemilosrdno prelomiti na dva dijela koja više ni dragi Bog ne bi mogao sastaviti. I to jednim jedinim potezom, a zbog kojeg bi dotični komotno mogao držati kolegij naslovljen „Kako ne snimiti seriju” na UCLA-u, FAMU-u, ADU-u ili nekoj sličnoj visokoobrazovnoj instituciji.

Naime, u spomenutoj epizodi dočekat će vas jedan frapantno nemušt pokušaj „uparivanja” dvaju žanrova – zakašnjeli veliki obrat koji vam nećemo otkriti, ali koji jednostavno neće funkcionirati. Prije svega zato što mu neće prethoditi adekvatan build-up zahvaljujući kojem bi mogao emocionalno rezonirati s gledateljem, a potom i stoga što neće ni na koji način oplemeniti Sugarov inicijalni šablonski zaplet već ga, upravo suprotno, dodatno profanirati.

Dapače, ovakvo naprasno (premda ne i sasvim nepredvidljivo) prelaženje granica žanra namjesto maštovitog poigravanja s njegovim osobitostima, dobar dio gledatelja mogao bi protumačiti kao jeftin, upravo salonski trik kreatora koji se nije uspio domisliti ničemu boljem.

Najgore od svega, međutim, bit će to što spomenuto „kalemljenje” inače relativno srodnih žanrova nije nimalo revolucionarno, pa stoga također ne bi bilo ni imalo problematično samo da ga Protosevich nije sveo na jedan posve neprimjeren twist. Onaj koji će u konačnici zasjeniti kako sasvim pristojnog Farrella, distinktivne vizuale ili besprijekoran soundtrack, tako i sve ono između te seriju odgurnuti daleko od najavljivanog oličenja „suvremenog pristupa detektivskoj priči”.

Toliko daleko da ironično gorkog Sugara neće biti moguće preporučiti više-manje ikome, a ponajmanje ljubiteljima neo-noira koje bi Protosevichevo nesretno čedo moglo otjerati u Jankomir.