Prije tridesetak godina kuća u kojoj živim bila je ukleta. Ne da smo na stubištu viđali sablasti, ali se proširio glas da nešto mora biti s prvim, južnim stubištem jer su tamo stanari počeli masovno umirati od raka. Zvali su rašljara (radioestezista) koji su obišao stanove i crtao mjesta na kojima za živu glavu nisi smio staviti krevet.

Nakon mnogo godina, kada su već jenjale priče o ukletosti, došao sam u priliku da ih znanstveno provjerim. U mom je institutu neka kolegica započela preliminarna istaživanja o izloženosti pučanstva radonom u Hrvatskoj, pa me zamolila da uzmem nekoliko uređaja za mjerenje radona te ih postavim po stanovima svojih prijatelja, poznanika i susjeda. Eto prilike!

Jedan sam uređaj stavio u stan što se nalazi u prizemlju „ukletog stubišta“, a drugi baš u podrum. Radon je naime najteži plemeniti plin, kemijski element rednog (protonskog) broja 86, a relativne atomske mase 222, što znači da je 7,7 puta teži od zraka. Kako izvor radona može biti podzemna voda ili beton, logično je da će ga najviše biti u prizemnim stanovima, a još više u podrumu koji se, usto, slabo provjetrava.

Tako smo eto od rašljara došli do radona, kojeg uz druge plemenite plinove (argon i helij) može biti u zraku, a ne bi ga trebalo biti. Ili ga, bolje rečeno, ne bi smjelo biti. No priroda ne mari za ljudske želje i običaje, za moral, za etiku, za ljudska prava, slobode i potrebe: radona u zraku mora biti.

A mora ga biti jednostavno zato što radon nastaje radioaktivnim raspadom uranija, a uranij je sveprisutan element, što znači da ga ima u svakoj, a posebice magmatskoj stijeni. Točnije, radon je član raspadnog niza uranija-238. (Uranij ima tri izotopa, radionuklida, ²³⁸U, ²³⁵U i ²³⁴U – prvog, „radonovog“ izotopa ima najviše, 99,27 %, dok je drugi izotop, ²³⁵U, fisibilan, tj. može se koristiti kao gorivo za nuklearne reaktore).

Zvuči grozno: udišemo zrak koji je radioaktivan, a ne možemo ništa učiniti jer disati moramo. A da zrak očistimo od radona, pa u trgovini kupujemo čist zrak?

Tako nam nešto neće trebati. Radon ima tri izotopa, tri radionuklida, ²¹⁹Rn, ²²⁰Rn i ²²²Rn, no taj nam podatak sam za sebe ništa ne govori. Važnije je znati da od ta tri radionuklida ima najviše radona-222, a još više da je taj radionuklid alfa-emiter.

To znači da zrači samo slabo prodorne alfa-čestice, pa nam može štetiti samo ako ga udišemo. Odnekud mora stalno izvirati, to je jasno, jer nema nade da će se uranij-238 – s vremenom poluraspada od 45,1 milijardi godina! – istrošiti, no može se istrošiti radon.

Vrijeme poluraspada za radon-222 iznosi samo 3,82 dana (za druga pak dva izotopa samo nekoliko sekundi), što znači da svaka četiri dana radon gubi pola svoje radioaktivnosti. Nema dakle opasnosti da bismo mogli biti izloženi radonu na svježem zraku, na otvorenom. No u zatvorenom prostoru druga je priča. Zato i tolika strka oko radona.

A strka je počela prije pola stoljeća u Švedskoj kada su procijenili da je u 40 tisuća tamošnjih zgrada godišnja efektivna doza zračenja veća od 25 mSv, što je 12 puta više od prirodne godišnje doze (1,5 mSv). To nas ne bi trebalo čuditi, jer Švedska leži na granitu, a granit je stijena bogata uranijem. Dodajmo tome da je Švedska hladna zemlja, pa se prostorije slabo provjetravaju – i evo ti recepta za rak pluća bez pušenja.

Štoviše, smatra se da se radonu može pripisati polovica ukupne efektivne doze zračenja što ga prima opća populacija, dakle ljudi koji nisu zbog svog posla izloženi izvorima ionizirajućeg zračenja.

Stoga se opasnost od radona ne može zanemariti, posebice kada su građevinski materijali u pitanju. Jedan takav materijal je otpadni gips (fosfogips) što nastaje kao nusprodukt pri proizvodnji fosforne kiseline iz fosfatnih stijena.

One se naime kuhaju u koncentriranoj sumpornoj kiselini, pri čemu iz apatita, Ca₅(PO₄)₃(OH,F), nastaje fosforna uz nešto fluorovodične kiseline, te zaostaje fosfogips koji se sastoji 95 % od gipsa, CaSO₄·2H₂O.

Taj bi se gips mogao rabiti kao gnojivo, u proizvodnji cementa i za štošta drugo, ali mora biti ekološki siguran. No u njemu se nalazi više ili manje radija, a od njega (²²⁶Ra) nastaje radon. Veliko se odlagalište fosfogipsa nalazi nedaleko Kutine, pa bi njegovo iskorištavanje bilo lijep ekonomski probitak, a usto bi zaštitilo Lonjsko polje od onečišćenja.

Kako međutim pokazuju istraživanja naših znanstvenika iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, taj je fosfogips radioaktivan, u njemu ima radija (prosječne koncentracije aktivnosti 811 Bq/kg), a od radija, već smo rekli, nastaje radon.

Ne bi bilo baš zdravo živjeti u takvim kućama. A kako je živjeti u prvom stubištu „uklete kuće“ u kojoj – avaj! – i ja živim?

Mjerenja radioaktivnosti u podrumu i na prvom katu nisu pokazala visoke vrijednosti, vidjelo se da radona u zraku „uklete kuće“ nema više nego u bilo kojoj drugoj kući u susjedstvu. Poučak iz epidemiologije: nikad nemojte donositi zaključak na temelju malo slučajeva, ma kako zaključak „očit“ bio!

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među njima i knjige  „Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet“ koja je izišla 2000. godine kao prošireni katalog istoimene izložbe u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.