U doba moje mladosti, pedesetih godina prošloga stoljeća, malo je tko imao telefon u kući (u mojoj peterokatnici samo jadan stanar – i to liječnik) pa su kucanja na vrata i razgovori na stubištu bili svakodnevna pojava. Ako si pak nešto veće trebao, onda ti je bilo otići na Preradovićev trg gdje je bilo, u zgradi koje više nema, uredništvo malih oglasa. Ljudi su oglašavali svašta, a netko se sjetio da oglasi kako znanstvenik taj i taj, na adresi toj i toj kupuje zoc za potrebe znanstvenog istraživanja. Uskoro je imao čitavu povorku pred svojim vratima i svakom tko je pozvonio morao je objašnjavati da nije on taj koji otkupljuje talog od kave i da se netko s njime i s njima grubo našalio (trebalo mu je dosta dugo dok se nije dosjetio da o tome napiše obavijest i prilijepi je na vrata). Ne treba ni spominjati da je potencijalnih prodavača bilo mnogo, jer se u to doba kava kuhala u svakoj kući – instant kave još nije bilo, a i malo se kave vani pilo (u kavanama, ne u kafićima – jer ni njih nije bilo).

Na tu sam se davnu zgodu, o kojoj znam iz pričanja starijih, sjetio kada sam se prihvatio pisanja ovog članka i malo pogledao što u znanstvenoj literaturi piše o talogu od kave, zocu ili fundaču (engl. slurry or residue of coffee ground). Umjesto da skupljaju zoc po kućama, znanstvenici su sami kuhali kavu – i to na znanstven način. „Na znanstven način“ znači da treba kuhati čistu kavu i to reproducibilno: preko 20 g samljevene kave umotane u Whatmanov papir za filtriranje (filtar od najčišće celuloze) prelili su 200 mL destilirane vode zagrijane na točno 90 ^oC. Takva kava nije za piće, jer za dobar okus uvarka voda mora sadržavati kalcijeve i magnezijeve soli, ali je dobra za kemijsku analizu. I što kaže analiza?

Kemijska analiza ekstrakcijom organskim otapalima (metanolom, etanolom, heksanolom i etil-acetatom) otkriva da u talogu što zaostaje nakon kuhanje kave ima polifenola, otprilike upola manje nego u kavi što je pijemo, pa bi se – smatraju brazilski znanstvenici koji su se bavili istraživanjem zoca (bez zvonjave susjeda na vratima) – talog od kave mogao iskoristiti za dobivanje tih prirodnih antioksidansa koji se mogu, dakako, primijeniti u ljekarništvu (pijenje alkoholnog ekstrakta zoca – što da ne?). Drugo se pak istraživanje pozabavilo mineralnim sastavom zoca. I eto, u kilogramu suhog kavinog taloga ima 25,61 g dušika, 1,53 g fosfora, 5,06 g kalija, 1,77 g kalcija, 1,48 g magnezija, 0,13 g natrija i 0,87 g sumpora. Ima nažalost i 0,01 g kadmija (ali s pogreškom ±0,01 g/kg) te 0,19 g olova, što je već na granici dopuštenog sadržaja u gnojivu (8 mg/kg za kadmij i 200 mg/kg za olovo). Unatoč otrovnosti ova dva elementa zoc bi se mogao, smatraju autori spomenutog rada, upotrebljavati kao prirodno gnojivo – no u kombinaciji s ljuskama od jaja koje su, naravno, bogata kalcijem (232 g/kg).

To upravo i ja činim: kad god skuham kavu, zoc ne bacam u sudoper ili zahod, a ponajmanje u smeće, nego ga stavljam u teglu za cvijeće i pritom ga malo pomiješam sa zemljom. (Ovo posjednje je potrebno i zato što u njemu ima zaostalog kofeina, pa izravan doticaj zoca s korijenom može naštetiti biljci.) To bi bila prva upotreba taloga od kave u domaćinstvu koju, dakako, toplo preporučujem. Znalci kažu da je zoc dobro gnojivo, posebice za borovnice, kupus i rajčicu te ruže i kamelije (ako se bojite olova i kadmija, gnojite samo ono što ne jedete).

Zbog sadržaja polifenola talog od kave može poslužiti i u kozmetici, jednostavno tako da ga namažete ispod očiju (ako imate podočnjake). No on je usto adsorbens i abraziv, što znači da se može koristiti za uklanjanje mirisa (npr. s dlanova nakon rezanja luka i češnjaka), no i kao sredstvo za čišćenje, posebice masnih površina. Pomaže i pri pranju kose, naročito ako je masna i prhutava.

Znanost ide velikim koracima: za sve ove primjene taloga od kave u mom djetinjstvu nismo znali – jedino smo znali iz njega gatati. U to doba kemičari nisu znali, mogli ili htjeli analizirati zoc, ne samo zato što još nisu raspolagali dobrim metodama nego i zato što se nisu htjeli baviti nečim od čega ne može biti koristi. No u današnje vrijeme kada se reciklira sve i sva, došao je da se i ono što zaostaje nakon kuhanja kave pretvori ako već ne u industrijsku sirovinu, onda barem u upotrebljivu tvar u domaćinstvu.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, a upravo mu se tiska još jedna, „Kemija – muza arhitekture“, koju je napisao u koautorstvu s arhitektom Zvonkom Pađanom. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.