Kada sam prije mnogo godina naumio napisati knjigu o mobitelima (točnije, o opasnosti od „mobitelnog“, tj. mikrovalnog zračenja) na nagovor kolege Ivice Prlića s Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu, nisam ni slutio u što se upuštam. Ivica Prlić mi je ponudio svu stručnu pomoć u pisanju knjige, što mi je značilo još više zbog toga što se bavio i još se bavi mjerenjem i fiziološkim učincima mikrovalnog zračenja. Knjigu nisam dakako pisao napament. Kao osnovnim dokumentom poslužio sam se izvještajem što ga je naručila Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Dakle, oformili su tim od 200 (!) znanstvenika i stručnjaka svih profila koji su pažljivo proučili sve što je do tada napisano, tj. istražemno o fiziološkim učincima mikrovalnog zračenja i prema tome 2000. godine sastavili opsežan izvještaj.

Na popularizatoru znanosti nije da iznosi neke svoje teorije (koje ne mogu – ajoj! – proći recenziju u bilo kojem znanstvenom časopisu) nego da na pristupačan način upozna  širu javnost s onime do čega su drugi, tj. znastvenici došli. Slijedeći minucioznu analizu svega što je napisano o mobitelima, i prenoseći mišljenja iz rečenoga izvještaja došao sam do neizbježnog zaključka koji sam stavio na kraj rukopisa: „Ne bojte se ni antena ni mobitela. Njihovo vam zračenje neće nauditi.“

No ako se potrudite pročitati moju knjižicu, koja je pod naslovom Opasnost od mobitela (što je istina, a što su priče), izišle 2003. godine u izdanju spomenutog instituta, tu rečenicu nećete naći ni na kraju niti na bilo kojem drugom mjestu u knjizi. Razlog tome je bio razgovor (ne)ugodni s ravnateljicom Instituta koja je o tome imala malo drugačije mišljenje. Kao prvo (valjani razlog) u znanosti se ništa ne može decidirano tvrditi. Sud „labudi su bijele ptice“ je istinit sve dotle dok se ne pojavi crni labud (no ne u Labuđem jezeru, razumije se). Znanost se temelji na iskustvenim, empirijskim  (asertornim) sudovima, a oni su valjani upravo zato što su opovrgljivi. Tako reče filozof znanosti Karl Popper.

No pustimo sad filozofiju. Drugi je razlog…  Hm, hm. Teško je reći, ali nije  slučajno da su se na Institutu upravo u to vrijeme provodila istraživanja o štetnosti zračenja mobitela i njihovih antena. Ako je točno da vam njihovo „zračenje neće nauditi“, zašto bi sve to uopće trebalo istraživati? Zar ljudi dobivaju plaću i troše državni novac da se bave provjeravanjem onoga što se priča na ulici, da prostite glupostima?

Što se promijenilo u posljednjih 15 godina, od kada sam napisao tu knjigu, ili gotovo 20 godina od objavljivanja spomenutog izvještaja? Pojavio se još jedan izvještaj, ovaj put popraćen novinskim naslovom „Massive study into link between cell phones and cancer is almost immediately irrelevant“. Dakle između mobitela (cell phones) i raka (cancer) ne može se utvrditi veza. I to bi bilo sve, da nije onog nesretnog almost (gotovo). E, pa sad?

Nakon deset godina istraživanja i potrošenih 30 milijuna dolara objavljeno je izvješće Saveznog toksikološkog programa (National Toxicity Program, NTR) vlade Sjedinjenih Država. Pokazalo se, da sažmemo, kako mikrovalno zračenje mobitela može izazvati rak mozga u pokusnih životinja (miševi, štakori), no dokazi za to su „slabi“ (weak). Jači su međutim dokazi (clear evidence) da je mikrovalno zračenje povezano s tumorima srca u štakora, no samo kod mužjaka (?!).  No priču treba pročitati do kraja…

Životinje su većinom izlagane niskofrekventnom, 2G, zračenju koje je danas rijetko u upotrebi, posebice u razvijenim zemljama. Tamo se već koristi zračenje označeno kao 3G i 4G, te uskoro i zračenje 5G, a  ta zračenja – budući da imaju višu frekvenciju – teže prodiru u tkiva, pa su stoga i njihovi potencijalni učinci manji. I još nešto: životinje su izlagane četiri puta većim dozama od maksimalno dozvoljenih za čovjeka i to po čitavom tijelu. „Doze  primijenjene u istraživanju ne mogu se izravno uspoređivati s dozama koje primaju ljudi dok razgovaraju mobitelom“, rekao je John Bucher, istraživač na projektu, dok drugi (Kevin McConway) veli pak kako nam rezultati pokusa na štakorima ne mogu ništa reći o rizicima za čovjeka – što je uvijeni način da se kaže kako učinaka zapravo nema, tj. da mobiteli nisu opasni po zdravlje.

„Ne bojte se ni antena ni mobitela. Njihovo vam zračenje neće nauditi“ – da ponovim ovdje navedene, nikad objavljene rečenice. No mitovi umiru polako. Pa i u znanosti.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je doktor prirodnih znanosti iz područja kemije, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju. Do umirovljenja radio je u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI)  baveći se bioanorganskom i teorijskom (računalnom) kemijom. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti surađujući u mnogim časopisima i revijama (Priroda, ABC tehnike, Čovjek i svemir, Modra lasta, Smib, Fokus). Napisao je više od dvije tisuće znanstveno-popularnih članaka, 13 znanstveno-popularnih knjiga te u koautorstvu dva sveučilišna udžbenika iz područja dizajniranja lijekova. Sada piše za mrežne stranice  Zg-magazina te za časopis Čovjek i svemir te, naravno, za BUG online. U časopisu Kemija u industriji je stalni komentator te  urednik rubrike „Kemija u nastavi“. Godine 2003. dodijeljena mu je Državna godišnja nagrada za promidžbu i popularizaciju znanosti.