Nova arheološka otkrića sugeriraju da bi uvriježena priča o masovnim izumiranjima možda trebala otići na ozbiljan remont. Potaknuti novim saznanjima, znanstvenci dopuštaju mogućnost da se apokalipse koje su najmanje pet puta katastrofalno desetkovale život na Zemlji možda nikada nisu ni dogodile.

Knjiška verzija "Velikih pet"

Ideja o pet velikih masovnih izumiranja temelji se na fosilnim zapisima koji pokazuju nagle i opsežne gubitke bioraznolikosti kroz geološku povijest. Ta su izumiranja urezana u kolektivnu znanstvenu svijest kao globalne biološke krize koje su stubokom mijenjale lice života na Zemlji.

Prvo od njih se, prema dosadašnjim saznanjima, dogodilo krajem ordovicija, prije otprilike 445 milijuna godina, kada je globalno zahlađenje uzrokovalo pad razine mora i izbrisalo oko 85% morskih vrsta. Slijedio je kasni devon, oko 372 milijuna godina unatrag, obilježen nizom postupnih, ali razarajućih epizoda koje su desetkovale koraljne grebene i mnoge druge morske organizme, premda je točan uzrok i dalje nejasan.

Treći događaj – i najgori od svih – bio je krajem perma prije 252 milijuna godina. Poznat kao Veliko umiranje, izbrisao je oko 90–95% morskih i čak 70% kopnenih vrsta, vjerojatno pod utjecajem masivnih vulkanizama, klimatskih poremećaja i smanjenja količine kisika u oceanima.

Na prijelazu trijasa u juru, prije oko 200 milijuna godina, novi val izumiranja otvorio je prostor za uspon dinosaura. Oko 80% tadašnjih vrsta najvjerojatnije je nestalo zbog vulkanskih aktivnosti i nestabilnosti klime.

Najpoznatije izumiranje dogodilo se na kraju krede, prije 66 milijuna godina – ono koje je dokrajčilo velike, tzv. ne-ptičje dinosaure. Udar asteroida i njegovi klimatski efekti smatraju se glavnim uzrokom tog događaja, koji je izbrisao oko tri četvrtine svih živih vrsta.

Iako su ovi događaji postali okosnica razumijevanja evolucije i uništenja čitavih bioloških zajednica, sve više znanstvenika dovodi u pitanje njihove stvarne razmjere – osobito kada je riječ o utjecaju na kopnene organizme. Dok se o „Velikoj petorci“ bioloških katastrofa već desetljećima govori kao o neupitnim prekretnicama u povijesti života, iz sve više smjerova stižu skeptična znanstvenička pitanja intonirana propitivanjem i sumnjom: možda se te apokalipse na kopnu jednostavno – nisu ni dogodile. Fosilni dokazi sugeriraju da su biljke, kukci, pa i mnoge kopnene životinje kroz ta razdoblja prošli uz znatno manje posljedica nego što se dosad vjerovalo – ili su ih čak gotovo neokrznuti preživjeli.

Preispitivanje mitova o „Velikih pet“

Najsmrtonosnije izumiranje u povijesti – ono na kraju perma prije 252 milijuna godina – dugo se smatralo zlatnim standardom globalne biološke kataklizme. No, fosili iz Kine sada ukazuju na nešto drugo: samo 75 tisuća godina kasnije, što je u geološkim razmjerima tek treptaj oka, ekosustavi su ponovno bujali. U svojem istraživanju iz 2019., paleontolog Hendrik Nowak sa Sveučilišta u Nottinghamu ne vidi to kao izuzetak, nego kao pravilo. Ističe da peludni zapisi s više nalazišta pokazuju tek blagi i kratkotrajni poremećaj. Po njegovu mišljenju, biljke tada nisu ni doživjele masovno izumiranje.

A on nije jedini s takvim pogledom. Proučavanje kukaca i kopnenih četveronožaca također otkriva sličan obrazac otpornosti. Spencer Lucas iz Prirodoslovnog muzeja Novog Meksika ide još dalje i tvrdi da masovna izumiranja nikada nisu ozbiljno pogodila kopneni život. Po njegovu mišljenju, organizmi na kopnu imali su statistički bolje šanse za preživljavanje nego njihovi morski srodnici.

Ovakvo promišljanje temeljno mijenja dotadašnju priču o „Velikih pet“ masovnih izumiranja – narativ koji je nastao na temelju analize morskih fosila tijekom 1980-ih. I dok je jasno da su oceani pretrpjeli teške udare – poput onog koji je izbrisao većinu dinosaura na kraju krede – ostaje pitanje koliko su se ti događaji zapravo reflektirali na kopno.

Mike Benton sa Sveučilišta u Bristolu u više svojih analiza podsjeća da su još 1980-ih udžbenici jasno tvrdili kako nema dovoljno dokaza za masovno izumiranje kopnenih četveronožaca na prijelazu perma u trijas. No kako su se godinama prikupljali podaci s novih nalazišta, slika je postajala složenija. Dok mnogi znanstvenici, poput Bentona i Paula Wignalla, i dalje smatraju da su oceanski i kopneni kolapsi bili povezani, Lucas poziva na oprez i podsjeća na konkretne brojke: tijekom permskog izumiranja nestalo je manje od 20 rodova kopnenih tetrapoda. S obzirom na to da ih je tada vjerojatno bilo nekoliko stotina vrsta, takve brojke se teško može smatrati katastrofalnim. Prije bi ih se trebalo nazvati, kako kaže Lucas, „statističkim šumom“.

Kukci, biljke i otpornost života na kopnu

Priča postaje još intrigantnija kada se pogledaju kukci. U analizi iz 2020. godine, Sandra Schachat i Conrad Labandeira zaključuju da kukci nisu prošli kroz nijedno od pet velikih masovnih izumiranja. Iako su neki rodovi nestali, a drugi se pojavili ili proširili, takve promjene moguće je objasniti polaganim evolucijskim pomacima – običnim darvinizmom koji se postupno odvijao kroz milijune godina.

Kukci su, naime, biološki iznimno otporni: razmnožavaju se brzo, imaju goleme populacije i mogu preživjeti teške uvjete ulaskom u stanje dijapauze – privremenog mirovanja. Osim toga, atmosferske promjene koje u oceanima mogu izazvati smrt organizama zbog smanjenog kisika nemaju isti učinak na kopnene kukce.

Ni biljke ne zaostaju po prilagodljivosti. Borja Cascales-Miñana i Christopher Cleal pokazali su u studiji iz 2013. da čak ni izumiranje na kraju krede, koje je izbrisalo ne-ptičje dinosaure, nije uništilo nijednu obitelj vaskularnih biljaka. Čak ni na kraju perma, kad su nestali neki dominantni rodovi poput Glossopteris, nema dokaza o općem kolapsu. Naprotiv, četinari su u tom razdoblju doživjeli procvat.

Njihova otpornost dolazi iz bioloških temelja biljka: one mogu opstati kao sjeme ili spore desetljećima, pa čak i stoljećima. Čak i kad odrasli primjerci nestanu, potencijal za regeneraciju ostaje – zakopan, ali živ. To bitno mijenja način na koji trebamo gledati pojam „masovnog izumiranja“.

Ako biljke, kukci i kopnene životinje nisu nestajale tijekom navodnih globalnih kataklizmi, postavlja se ključno pitanje: što onda uopće jest „masovno izumiranje“? Ako ključni temelji ekosustava prežive, možemo li uopće govoriti o masovnom izumiranju?

Spencer Lucas izravno pita: „Kako bi izgledalo stvarno masovno izumiranje na kopnu? Morale bi izumrijeti biljke, čime bi se srušili temelji hranidbene piramide. Ali biljke nisu nestale. Pa kako bi onda izumrle životinje koje o njima ovise?“

Šesto masovno izumiranje – znanstveni pojam ili aktivistički slogan?

Ova pitanja ne ostaju samo u prošlosti – prelijevaju se ravno u sadašnji trenutak. Sve se češće govori o „šestom masovnom izumiranju“, onom koje danad izaziva čovjek. No Schachat i Labandeira upozoravaju da zasad ne vidimo izumiranje čitavih evolucijskih grana, barem kad su kukci u pitanju. Dramatičan pad brojnosti i biomase – svakako. No masovno izumiranje, u klasičnom smislu te riječi? Još ne.

Prema široko prihvaćenoj, iako ne posve preciznoj definiciji, masovno izumiranje podrazumijeva gubitak najmanje 75% svih vrsta u razdoblju od nekoliko tisuća do nekoliko milijuna godina. John Wiens sa Sveučilišta u Arizoni upozorava da trenutačno stojimo daleko ispod tog praga: u posljednjih pet stoljeća nestalo je manje od 0,1% poznatih vrsta. Teoretski, mogli bismo izgubiti polovicu svjetskih vrsta u idućih 3000 godina i još uvijek se hvaliti da smo „spriječili šesto izumiranje“.

No, kako ističe Wiens, granica od 75% je postavljena sramotno nisko: ako zaista želimo štititi život na Zemlji, ne smijemo čekati dok ne izgubimo tri četvrtine vrsta. Prava bi ambicija bila spriječiti porast izumiranja i na samo 0,2%. Umjesto da nas retorika o šestom izumiranju uljuljkava u lažni osjećaj samopouzdanja, možda nam trebaju precizniji ciljevi i odlučniji potezi.

Jer bez obzira na to jesmo li u prošlosti imali pet, jedno ili nijedno masovno izumiranje, aktualna kriza zahtijeva da djelujemo ovdje i sada. Ne treba nam još jedna priča o prošlim katastrofama – treba nam plan kako ih spriječiti u budućnosti.