Osnivači zaklade Tau Zero, posvećene unaprjeđenju svemirskih putovanja i pretvaranja čovječanstva u međuplanetarnu i čak međuzvjezdanu civilizaciju, izradili su hipotetski prijedlog pogona koji bi tako nešto mogao pomoći ostvariti. U svojem radu, koji ne samo da graniči sa znanstvenom fantastikom nego već malo i prelazi tu granicu, objasnili su da bi se korištenjem solarnog jedra i fokusirane elektronske zrake, pogonjene energijom Sunca, sonda mase do jedne tone mogla ubrzati dovoljno da do sljedeće najbliže nam zvijezde stigne unutar ljudskog životnog vijeka.

U njihovoj teoriji do zvijezde Alpha Centauri, udaljene oko 4,25 svjetlosnih godina, ubrzanjem uz pomoć solarnog jedra i posebne fokusirane zrake elektrona, stiglo bi se za samo 20-ak godina. Dakle, sonda bi bila ubrzana do oko 20% brzine svjetlosti, što nam trenutačno zvuči nedostižno. Ima li u teoriji "kvaka" koja bi nas u tome spriječila? Ne samo jedna – ima ih nekoliko.

Velik tehnički izazov

Kao prvo, izvor energije za stvaranje pogonske zrake bilo bi Sunce. Da bi se ta energija uspješno iskoristila, emiter zrake morao bi se nalaziti iznimno blizu njegove površine, otprilike na udaljenosti na koju je nedavno došla solarna sonda Parker (6,1 milijun kilometara). Tamo bi potom trebalo parkirati stacionarni satelit (statit), koji bi se uz pomoć solarnog jedra i iskorištavanjem Sunčevog magnetskog polja na nepoznat način održavao na mjestu – dakle, ne bi bio u orbiti već potpuno "ukopan" na mjestu, što je za sada također samo teorijski koncept bez praktičnog rješenja.

Taj bi statit morao biti izrađen od materijala koji bi mu omogućili dugotrajan boravak u tom vrućem okruženju. Skriven iza njegovog veliko "suncobrana", sustav bi morao prikupljati energiju i fokusirati elektrone u jedan snop, usmjeren prema solarnom jedru svemirske sonde. Procjene znanstvenika kažu da bi energija potrebna za postići željeno ubrzanje bila oko 19 gigaelektronvolti, što bi "poguralo" sondu do udaljenosti od oko 100 astronomskih jedinica, dakle do ruba Sunčevog sustava.

U nekoj daljnjoj teoriji zraka bi mogla efikasno dosegnuti solarno jedro i na udaljenosti deset puta većoj od toga, do čak 1.000 AU, čime bi se sonda ubrzala do planirane brzine – pa bi u konačnici u nekoliko desetaka godina mogla stići do zvijezde Alpha Centauri.

"Korištenjem relativističkih elektronskih zraka, moguće je prenijeti značajnu energiju na udaljenosti koje su red veličine veće nego što je praktično s usporedivim troškovima infrastrukture za elektromagnetske zrake. Snaga potrebna za postizanje međuzvjezdano relevantnih brzina transporta izravno je povezana s udaljenošću na koju se ta snaga primjenjuje; povećanje udaljenosti moglo bi potencijalno uvelike proširiti korisnost međuzvjezdanih svemirskih letjelica na pogon svjetlosnim snopom", zaključuju autori ovog znanstvenog (i znanstvenofantastičnog) rada, pa rješavanje tehničkih izazova za njegovo ostvarenje prepuštaju inženjerima.