Prilikom najave Star Warsa Jedi: Fallen Order, malo tko je sa zanimanjem uopće podigao obrvu. Ipak je riječ o Electronic Artsovoj igri koja će, kao i brojne druge nakon serijala Knights of the Old Republic, čijem se trećem poglavlju još uvijek toplo nadamo, zasigurno biti osrednji uradak s nekim vidom loot-boxova i nimalo skrivenim mikrotransakcijama. Malu nadu da možda baš i nije sve tako crno davao je podatak da na njoj radi ekipa Respawn Entertainmenta, koji su za nepravedno zanemareni Titanfall 2 sklepali izvrsnu solo kampanju, a prema najavi, Jedi: Fallen Order upravo je takav naslov, bez nasilno uguranog multiplayera. S druge strane, između KOTOR-a i novih Star Warsa imamo svu silu više-manje osrednjih uradaka Star Wars tematike, koji su u pojedinim elementima podbacili, tako da slobodno možemo reći da smo, kao i većina igrača, Jedi: Fallen Order dočekali ravnodušno.

Već u prvim minutama druženja s temom ovog članka shvatili smo da je pred nama nešto posebno, što smo daljnjim napretkom i otkrivanjem svih prednosti i poneke mane dodatno potvrđivali. Daleko od toga da Jedi: Fallen Order nadmašuje KOTOR, čiju priču, likove i igrivost i danas pamtimo, pa ga čak ponekad i zaigramo iz nostalgičnih razloga, no svejedno smo se s njim zadovoljno družili nešto manje od dvadesetak sati, koliko traje kampanja i ako ulovimo vremena, izgledno je da ćemo ga ponovno zaigrati na većem stupnju težine što, kako smo nakratko isprobali, svakako nudi drugačije iskustvo.

Materijali za nastavak

Sama priča vodi nas između treće i četvrte filmske epizode franšize Star Wars, nekoliko godina nakon zloglasne Imperatorove Odredbe 66, koja svim klonovima (i dakako Sithovima) naređuje potpuno uništenje izdajnika Republike, Jedija. Kao mladi padawan Cal Kestis, uspješno smo izbjegli egzekuciju i skrivamo se na planetu Bracca, radeći kao lučki radnik na rastavljanju starih brodova. Iznimno težak život za Cala postaje još teži kada koristeći Silu spašava kolegu od sigurne smrti, što je bio znak za alarm i počinje lov koji predvodi Second Sister, uvježbana od samog Lorda Vadera. U pomoć mu priskače Cere Junda, bivša pripadnica Jedija, te Greez Dritus sa svojim brodom Stinger Mantis.

Kad smo već spomenuli likove, recimo i kako je glavnog junaka odglumio Cameron Monaghan, najpoznatiji po ulozi Iana Gallaghera u televizijskom serijalu “Shameless”, no iako su tehnički njegove gestikulacije izvedene korektno, sama gluma kao da je prenesena iz spomenute serije, i Cal je praktički beživotan i bez emocija, upravo kao i mladi Gallagher. Neke udarne spoznaje prima uz vrlo malo uzbuđenja, rijetko kad je na njemu moguće vidjeti uznemirenost, iako se, primjerice, namjerava sukobiti s divovskim paucima u pećinama Kashyyyka, i općenito nije upečatljiva pojava. S druge strane, Debra Wilson kao Cere jednostavno sjaji, pogotovo u kasnijim stadijima igre, kada se rasprede priča o njenim kušnjama kroz koje je prošla i još uvijek prolazi, kao i Daniela Roebuck, koji je Greeza odradio bez greške. Pomalo nam je žao što međuscene u kojima se otkriva dio pozadinske priče sporednih likova nisu nastavljene konkretnim misijama, no i bez njih, pred igračima je mnogo posla.

Nakon početne blage zbunjenosti i navikavanja na dizajn igrivosti, pri čemu mislimo na provlačenje kroz uske prolaze koji izgledaju neprohodno, skakutanje po raznim platformama i veranje po cijevima, svakim novim korakom stjecali smo dojam da Respawn nije pretjerano brinuo o sličnosti s drugim igrama. Konkretno, avanturistički dio kao da je preuzet iz Tomb Raidera, uz mnogo veranja i preciznih skokova, a borba je pojednostavljeni Dark Souls i slične igre, uz gomilu pariranja i razbijanja protivničke obrane, neobranjive udarce o kojima smo na vrijeme obaviješteni i, dakako, korištenje Sile. Zanimljivo je kako su u igru uvrštene samo tri osnovne moći Jedija, guranje, privlačenje i usporavanje. Nema kontroliranja uma protivnika, munja iz prstiju, davljenja i ostalih spektakularnih poteza koje smo gledali u filmovima i animiranim serijalima, no i spomenute nude gomilu opcija, kako u borbenom dijelu, tako i prilikom napredovanja kroz okruženje.

Red skakanja, red borbe

U borbama je protivnike moguće usporiti, one opasnije odgurnuti s platforme u bezdan, što je uvijek zabavno, ili, primjerice, uhvatiti raketu u zraku i vratiti je u grupu Stormtroopersa, no vitlanje svjetlosnim mačem i dalje je osnova bez koje nema napretka. Sakupljanjem iskustva moguće je nadograditi određene poteze ili, pak, naučiti nove, što ne znači da ćete automatski postati jači, već vam pružaju više opcija u borbama, što ih pretvara u neprekidan ples, uz gomilu svjetlosnih efekata, sve do smrti ili eliminacije svih smetala na ekranu. Iako samih planeta nema mnogo, područja na njima su masivna i posjećivat ćemo ih po nekoliko puta, pri čemu je od najveće pomoći hologramski izvedena mapa na kojoj su crvenom bojom jasno naznačeni prolazi kroz koje trenutačno ne možemo proći, dok su prohodni žuti. Nakon što dobijemo određene sposobnosti ili riješimo zagonetke, dobivamo pristup neotkrivenim područjima koja kriju brojne tajne, zapise iz prošlosti i dijelove kojima uljepšavamo svjetlosni mač na za to predviđenim mjestima.

Jedine ozbiljnije stvari koje možemo zamjeriti su nasumična blaga zastajkivanja igre, bez obzira to kakvu konfiguraciju imali, što narušava inače fluidnu igrivost i što će vjerojatno biti riješeno zakrpama, te dizajn Wookieeja, što sigurno neće. Potonji, naime, izgledaju kao izlizani smeđi čupavci, i uistinu je nevjerojatno da su u igri ovog kalibra toliko šlampavo napravljeni. Zanemarimo li njih, i poneki bug, Star Wars Jedi: Fallen Order zaslužuje našu preporuku i toplo se nadamo da će rezultirati nastavkom u istom stilu.